astronautika.com

NASAin rover Opportunity po svemu sudeći nalazi se u pravoj zlatnoj dolini na Marsu. Doduše o pravom zlatu nema ni riječi, no gledano s planetološkog stajališta pronalazak nekoliko markantnih meteorita na veoma malom prostoru može se usporediti samo s nalazištima zlata tek kojih stotinu metara jedno od drugog.

Posljednji pronađeni meteorit dobio je naziv „Marquette Island”, no sada geolozi pomalo počinju stavljati pod znak pitanja što su zapravo stijene koje rover pronalazi na Marsu. Poznato je kako su meteoriti iznimno vrijedna nalazišta. Riječ je o nebeskim tijelima manjih dimenzija koja su milijardama godina lutala svemirom da bi se na kraju „sudarila“ s planetom. Veoma su rijetki meteoriti koje možemo pronaći na Zemlji. No kada ih nekoliko pronađemo na veoma malom prostoru tada moramo razmišljati i o drugim mogućnostima.

NASAini znanstvenici sada pretpostavljaju kako je riječ možda i o nekakvom davnom izbačaju vulkanskog (?!) materijala koji je razbacao stijenje posvuda uokolo a Opportunity se eto slučajno zatekao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Druga je pretpostavka kako se poveće tijelo u srazu s rijetkom Marsovskom atmosferom raspalo na nekoliko manjih tijela koja su porazbacana na u „Dolini meteorita“. Moguće je i da su se dijelovi nekog većeg tijela već u svemiru nalazili razdvojeni ali u kompaktnoj formaciji. Kada je došlo do kolizione putanje svi su završili na ovom području. U svakom slučaju sada slijedi detaljna analiza prikupljenih podataka a tek nakon toga biti će moguće zauzeti konkretno stajalište što to pronalazi robotički geolog na Marsu.

U svakom slučaju riječ je o zanimljivom stijenju koje traži podrobnu analizu. U narednim danima i tjednima moguće je da rover pronađe još pokoji komad. Sigurno je samo kako se radi o jedinstvenom nalazištu.

Marino Tumpić

Marquette_dalje – Meteoit daleka

Marquette_blize – Meteorit izbliza

Marquette_3d – Meteorit na Marsu 3D fotografija

Američka letjelica Lunar Reconnaissance Orbiter sredinom septembra planirano je spuštena na orbitu svega 50 km iznad površine Mjeseca.

Slika s lica mjesta, astronauti Apollo 17 1972. godine

Nikada prije neka letjelica s ili bez ludske posade nije bila u stabilnoj orbiti tako nisko iznad površine našeg prirodnog satelita. Pored cijelog niza drugih instrumenata, javnosti su najvažnije fotografije visoke rezolucije koje ova letjelica šalje na Zemlju. Prije samo mjesec dana na naslovnicama bezmalo svih medija osvanule su prve fotografije visoke rezolucije na kojima se vide mjesta slijetanja astronauta na mjesec i dijelovi opreme koji su sedamdesetih godina ostavljene tamo u sklopu Apollo misija.
NASA je već tada objavila kako nas u narednih nekoliko mjeseci očekuju i fotografije još bolje rezolucije. Sada su prve takve fotografije i objavljene. Niska orbita iznad Mjeseca i iznimna fotografska aparatura kojom LRO raspolaže daju nam nazrijeti čak i objekte veličine noge stajnog trapa lunarnog modula (50 cm po jednom pixelu rezolucije).

Fotografija mjesta slijetanja Apolla 17 na kojoj se vide dijelovi opreme

Za naše čitatelje donosimo nekoliko fotografija koje najbolje pokazuju orlovski vid LRO-a. Ali ni to nije sve. Voditelji misije smatraju kako će u narednim tjednima moći izvući još više detalja. No tome neće kumovati samo tehnika već i položaj Sunca iznad Mjesečeva horizonta. Konture predmeta načinjenih ljudskom rukom u povoljnom položaju svjetla/sjene dati će konačni rezultat.

Nekada nezamislivo danas je dostupno cijelom svijetu, a pobornici ideja kako “nismo bili” na Mjesecu gube još jedan “argument”.
Na fotografijama su prikazani dijelovi Apollo 17 misije iz decembra 1972. Očuvani su i vidljivi čak i otisci stopala astronauta na Mjesecu odnosno rute kretanja astronauta. LRO će za svog radnog vijeka poslikati sva mjesta slijetanja iz Apollo programa.
Gotovo istovremeno s objavljivanjem ovih fotografija, raketa Ares I-X obavila je uspješan eksperimentalni let. Riječ je o lansirnom kompleksu koji bi u narednih petnajstak godina ljude trebao vratiti na Mjesec. Ovaj puta ne da dođemo i odemo već da dođemo i ostanemo na Mjesecu.

Uvećani detalj fotografije mjesta slijetanja Apolla 17, vidi se lunarni modul i zastava koju su astronauti ostavili na Mjesecu

Marino Tumpić

Vidulini

Dvije sofisticirane europske svemirske letjelice SMOS i Proba-2 uspješno su u ranim jutarnjim satima 02. studenog lansirane u svemir. Samo lansiranje obavljeno je ruskom raketom-nosilicom Rockot s nekadašnjeg vojnog raketodroma Plesetsk u sjevernom dijelu Rusije. Već nakon nekoliko desetaka sati obje su letjelice uspješno izvukle svoje solarne panele za napajanje električnom energijom te složenu trokut-konstrukciju radio antena nužnih za obavljanje mjerenja. Komunikacija s letjelicama je uspješno uspostavljena. Tijekom narednih nekoliko mjeseci slijedi kalibracija i ispitivanje instrumenata, a tada i njihov višegodišnji rad. Cijeli ovaj projekt vrijedan je oko 350 milijuna eura!

SMOS (Soil Moisture and Ocean Salinity) projekt je Europske svemirske agencije. O funkcioniranju letjelice brinuti će Francuska svemirska agencija (CNES). Njegova je namjena istraživanje i mjerenje parametara te međuutjecaja između oceana, zraka i zemlje te salinitet vode i vlažnost tla. Sve u cilju boljeg razumijevanja klimatskih faktora koji utječu na klimu našeg planeta. SMOS je dio velikog europskog projekta pod nazivom Earth Observation Envelope Program, kojem pripada i ranije tijekom godine lansirana letjelica GOCE, o čemu smo već pisali.

Letjelica SMOS u Zemljinoj orbiti, umjetnički prikaz

Letjelica SMOS prva je svoje vrste posebno dizajnirana za mjerenje saliniteta voda u oceanima i morima. U tu je svrhu opremljena s čak 69 specijalno dizajniranih antena, postavljenih na posebnu konstrukciju u obliku trokuta čija je svaka stranica duljine 3 m, a koje djeluju kao jedinstven sustav na valnim duljinama od 23 cm (1.4 GHz). Sustavi nazvani MIRAS i LICEFs, rade na principu interferometrije. To je način rada gdje pojedine jedinke osjetilnog sustava nezavisno jedna od druge šalju podatke u računalo, ono ih zatim skuplja, obrađuje i predstavlja kao finalni proizvod osjetnika (antene i prijemnika) znatno većih fizičkih dimenzija nego što je to ovdje slučaj. Kada bi se koristila samo jedna antena s usporedivom rezolucijom takvu se letjelicu radi velikih dimenzija  ne bi moglo lansirati u svemir postojećim raketama!

Podaci koji će u naredne tri godine prikupiti SMOS upotpuniti će se s onima izvršenim zemaljskim postajama te u konačnici koristiti u klimatološkim ekspertizama. Problematika saliniteta vodenih masa u oceanima iznimno je važna za dugoročna predviđanja vremenskih prilika na našem planetu. Mehanizam tkz. toplinske pumpe poznate iz udžbenika kao Golfska struja održava klimu kakvu poznajemo. Poremećaji saliniteta vode u Atlantiku katastrofalno bi se odrazili po našu civilizaciju, a prijeđemo li “kritičnu točku” Zemlja bi se u svega nekoliko godina vratila u pravo ledeno doba. Možda zvuči paradoksalno ali “tople i vruće godine” te otapanje ledenjaka zapravo su uvod u proces koji u konačnici nosi naziv “bijela snježna gruda” – planet okovan ledom sve do obala Jadranskog mora!

Proba-2, Europski tehnološki demonstrator 725 km iznad Zemlje

Druga letjelica, Proba-2, znatno je manjih dimenzija i možemo si ju predočiti poput objekta veličine putnog kovčega. Ona je dio ESA-ina General Support Technology Program-a i namijenjena je istraživanju novih tehnologija koje će tijekom godina biti ugrađene u bespilotne svemirske brodove “Made in Europe”. Od instrumentarija Proba-2 nosi digitalni senzor za istraživanje Sunca, magnetometar visoke preciznosti, uređaje za istraživanje na području fizike, GPS prijemnike, širokokutnu kameru i drugo. Proba-2 će tijekom dva mjeseca probnog rada i kalibracije instrumenata postići punu radnu sposobnost. Prema planu trebala bi ostati operativna naredne dvije godine. SMOS se nalazi na orbiti oko Zemlje, 760 km iznad površine, a Proba-2 je pozicionirana nešto niže na 725 km visine.

Marino Tumpić