astronautika.com

NASAin svemirski brod Orion namijenjen prijevozu astronauta u Zemljinoj orbiti ali i dalje prema nebeskim tijelima u Sunčevom sustavu, oprema se u prostorima Kennedy Space Centera na Floridi. Ispitivanja sustava i podsustava svemirskog broda Orion odvijaju se na nekoliko razina i na nekoliko lokacija diljem SAD. Očekuje se kako će Orion u rujnu 2014. biti lansiran na prvu pravu misiju bez posade raketom Delta IV. Biti će to bespilotni test EFT-1 (Exploration Flight Test). Glavni izvođač radova je tvrtka s velikim iskustvom; Lockheed Martin Space Systems Corporation. U tijeku je integracija pojedinih dijelova broda i njihova ispitivanja najprije kao zasebnih a nakon toga i kao integriranih sklopova u cjelinu o kojoj ovise pilotirani letovi NASAe tijekom narednih desetljeća. Inženjeri su uočili i nekolicinu problema na strukturi (pukotine) ovog modela koji se sada ispituju i na redu je otklanjanje problema. Ovaj model Oriona korisiti će se u nekoliko letnih testova koji uključuju bacanje iz aviona, lansiranje raketom a sve kako bi se riješile „tehničke dječje bolesti“ brodova koji će u konačnici postati otoci života za astronaute u njihovim misijama oko i nakon 2020. godine. Tijekom ožujka naredne godine Orion će po prvi puta biti spojen na izvor električne energije i zaživjet kao funkcionalna cjelina.

Europska teška raketa Ariane 5 proteklog je tjedna uspješno u svemir lansirala dva satelita. Prvi za potrebe vojske Velike Britanije a drugi za Meksiko. Lansiranje je obavljeno 19. prosinca u 22:49 po našem vremenu s raketodroma Kourou iz Francuske Gvajane u južnoj Americi. Odvajanje Britanskog Skyneta 5D i postavljanje u planiranu orbitu dogodilo se 27 minuta nakon lansiranja a Meksički Mexsat Bicentenario (Mexat 3) isto je odradio pet minuta kasnije. Oboje su pozicionirani u geostacionarnim orbitama, 36000km iznad Zemlje. Bilo je ovo sedmo i posljednje lansiranje Ariane 5 tijekom ove godine i 53. po redu uzastopno uspješno lansiranje čime se Europska raketa dokazala kao iznimno pouzdana, iako skupa, lansirna opcija za svoje klijente.

NASAina letjelica Cassini koja orbitira oko Saturna danas, 21. prosinca, imati će priliku opažati tranzit Venere preko Sunčeva diska. Neće to biti spektakularan pogled niti fotografije koje će puniti medijski prostor obzirom na udaljenosti između Sunca, Venere, Saturna no znanstvenici na umu imaju nešto puno važnije od pukih fotografija. Phil Nicholson, iz Cassinijeva znanstvenog tima kaže kako će to biti prvi puta da je opažan tranzit Venere iz dalekog svemira. Crna točkica, silueta Venere na Suncu, biti će znatno manja nego što smo to mi na Zemlji mogli promatrati ovog lipnja prilikom tranzita Venere vidljivog s Zemlje. Znanstvenici će na osnovu podataka koje će im dostaviti instrumenti s Cassinija pokušati detektirati kemijski sastav Venerine atmosfere. Iako se on zna zahvaljujući ispitivanjima s lica mjesta, dobijeni podaci iskoristiti će se kao nit vodilja pri sličnim istraživanjima planeta oko drugih zvijezda s zemaljskim i svemirskim teleskopima. Zapravo je riječ o eksperimentu koji će nam omogućiti kvalitetniji pogled na istraživanja ekstrasolarnih planeta u svemiru. U tu svrhu iskoristiti će se Cassinijev uređaj VIMS, u naravi infracrveni spektrometar namijenjen istraživanju kemijskog sastava Saturna i njegovih mjeseci. Uređaj nije dizajniran za posao koji ga danas čeka no upravo će zato biti još zanimljivije vidjeti i interpretirati rezultate koji će pomoći u detekciji kemijskih sastava atmosfera svjetova u svemiru. Slobodno možemo reći kako je ovaj eksperiment preteča sličnih aktivnosti koje će znanstvenici preduzimati ne bi li daleko u svemiru mogli utvrditi postoje li kemijski preduvjeti za nastanak života na planetama drugih zvijezda. Prema kemijskom sastavu moći ćemo primjerice znati da li negdje daleko na nekom tuđem svijetu postoje mora, šume, organizmi.. Osobno, rekao bih da je ovo „mali korak ka velikim exoplanetarnim kemijskim analizama“. Tijekom lipnja prijelaz Venere preko Sunčeva diska imali smo prilike promatrati i iz naših krajeva, slijedeća takva prigoda biti će početkom narednog stoljeća.

U srijedu 19. prosinca s raketodroma Baikonur u Kazahstanu lansirana je raketa Sojuz FG sa troje astronauta u svemirskom brodu Sojuz TMA 07M. Njihovo se pristajanje na Međunarodnu svemirsku postaju očekuje u petak 21. prosinca popodne. Posadu čine zapovjednik Roman Romanenko (Rusija) te brodski inženjeri Chris Hadfield (Kanada) i Tom Marshburn (SAD). Svi su već letjeli u svemir. Na ISSu će ostati do svibnja naredne godine. U međuvremenu provoditi će znanstveno istraživačke zadatke, odraditi dvije svemirske šetnje, prihvatiti tri bespilotna transportna broda, ispratiti postojeću tročlanu posadu ISSa sredinom ožujka naredne godine te primiti novu koja na ISS dolazi dva tjedna kasnije. Svemirski brodovi Sojuz jedino su sredstvo transporta astronauta do svemirske postaje obzirom su američki raketoplani već davno povučeni iz operativne uporabe.

Naš suradnik Slavko Stojanov imao je priliku posjetiti jednu od baza vanzemaljske inteligencije na udaljenoj planeti iz serijala “Ratovi zvijezda”. Pročitajte njegove impresije i pogledajte kakve je prizore uhvatila njegova kamera vođena izrazitim darom i osjećajem za kadriranje; Sticaj okolnosti omogućio mi je da obidjem nekoliko mesta na kojima su snimljene pojedine scene iz poznatih filmova: Smrt na Nilu, Zlatno oko – Bond 007, Engleski pacijent, Kontrabandiere, Ratovi zvezda… Prvi deo priloga opravdao bi smisao da se nadje na Blogu AM-a prikazom „…daleke peščane planete Tatuine čije stanovnike terorišu vojnici Imperije“. Film „Ratovi zvezda“ je raskošna svemirska bajka o dobru i zlu sa zadivljujućim vizuelnim i zvučnim efektima. Bez obzira što je za mene Kjubrikova „Odiseja 2001“ u samom vrhu naučnofantastičnog filma uopšte, gore pomenuti film poseduje jednu posebnu draž – maštovitost u elaboriranju zamisli o vanzemaljskom životu uspešno smeštene u prepoznatljive ljudske okvire. Pretpostavljam da pripadam manjini ako kažem da me pustinja i peščane dine daleko više privlače nego more, peščane plaže i gomile oskudno odevenih turista na njima. I tako, nas nekolicina istomišljenika ostavismo lepše polovine na plaži tuniskog El Kantauia da bi se priključili manjoj grupi italijana na putu ka obroncima Velikog Erga. U sam smiraj sunca tog istog dana, naši saputnici italijani uživali su u ulozi Lorensa od Arabije jašući kamile i usput toliko galamili da se jadne životinje uzbunile i rasprštale po pustinji da su vodiči imali muke da ih pohvataju i vrate na uobičajenu rutu. Priznajem da sam pomalo uživao gledajući prašnjava i poluuspaničena lica po povratku u koral pored hotela. Lekcija je delovala: film je jedno a praksa nešto sasvim drugo, pa se tako nesudjeni Lorensi tiho povukoše u svoje sobe. Lično, ja sam dva puta u životu seo na kamilu – prvi i poslednji put. Sutradan smo nastavili prema prvim peščanim dinama i džipovi Nisan patrol (ulubljeni i izvareni na svim zamislivim mestima) zaustaviše se pred jednom malom uzvišicom. Dok je vodič uz pomoć simpatične mešavine italijanskog i engleskog jezika deklamovao ono što je znao o „Ratovima zvezda“, neprimetno sam se odvojio od grupe i krenuo napred za svoj groš. Spustivši se niz jednu dinu odbauljavši preko druge, ugledao sam dve jadne palme, jedine žive stvorove u ovom moru peska. Sa ivice sledeće dine ugledao sam dobro poznate artefakte pustinjske Tatuine u jednoj dalekoj, dalekoj galaksiji… Čudan je osećaj kada ugledate nešto što ste mogli da vidite samo na bioskopskom platnu. Mesto je delovalo napušteno, nije bilo svuda prisutnih prodavaca djindjuva i ostalih dragunlija kojih u arapskim zemljama ima napretek. Ubrzo sam se našao pored energetsko-emisionih antena očekujući da se pojavi Luk Skajvoker. I posle toliko godina od snimanja filma, kulise su delovale začudjujuće očuvano, verovatno zbog suve pustinjske klime. Odjednom, pokvarivši čaroliju momenta izleteše iza jednog zida dve pokretne prodavnice suvenira u vidu dva musava dečaka. Ljubazno sam se otarasio njihovog društva i uputio ih u smeru iz koga sam došao rekavši im da ide grupa turista koji jedva čekaju da kupe njihove proizvode. Znam da to nije bilo lepo od mene ali je sebičnost (?) jednog amatera-fotografa ipak prevagnula. Nastavio sam da snimam… i tako sačekao moje saputnike sa nevinim izrazom na licu. Imao sam, kako bi se reklo čiste fotografije pozornice, poprišta zbivanja ove čudesne spejsopere koja je postavila nove, više standarde koji i danas, uz retke izuzetke još nisu nadmašeni. Da ponovo pomenem „Odiseju 2001“ : Artur Klark je pomalo neskromno primetio da ako neko želi da snimi bolji film, moraće da ga snima na licu mesta. Sa malo mašte, uspeo sam da sebi dočaram jedno takvo mesto.

Teks i fotografije izvorno su objavljene na stranicama Astronomskog magazina. Uz dozvolu portala i autora prenosimo u cijelosti tekst i fotografije koje tastaturom i ccd senzorom potpisuje  Slavko Stojanov.