astronautika.com

NASAin raketoplan Atlantis odspojen je jučer u 08:28 s Međunarodne svemirske postaje. Astronauti sada vrše posljenje provjere sigurnnosne letjelice prije pokretanja slijeda naredbi za manevriranje koje će ih dovesti na putanju spuštanja na Zemlju. Kada kotači raketoplana Atlantis četvrtak u 11:56 dotaknu pistu na Floridi biti će to kraj ere NASAinih krilatih letjelica s ljudskom posadom – „space shuttle“.
Od prvih crteža i eksperimenata s ovakvom vrstom letjelica prošlo je više od četrdeset godina. Prvi let nekog raketoplana (Columbia) uspješno je odrađen 12. travnja 1981. Naredna tri desetljeća obilježilo je ukupno 135 letova od kojih su dva završila tragično (Columbia STS-51L i Challanger STS-107) pri čemu je smrtno stradalo 14-tero astronauta. Ukupno je izgrađeno pet letjelica koje su ostvarile svemirske misije i još nekoliko modela za ispitivanja ili kao eksponati. Točan troškovnik programa raketoplana vjerojatno nitko nezna, no smatra se kako bi cifra od preko 200 milijardi USD utrošenih u gradnju, misije i održavanje letjelica i infrastrukture bila donja granica realnosti. Misije raketoplana mogle su se pratiti i iz naših krajeva i to golim okom. Naime raketoplani su se na noćnom nebu vidjeli kako preljeću i iznad Hrvatske. Refleksija Sunčeve svjetlosti od njihove konstrukcije bila je dovoljna da ih zapazimo kao sporoputujuće zvijezdice među zvijezdama stajačicama.
Nakon slijetanja NASA je zakazala veliku press konferenciju za novinare kojoj će prisustvovatii četveročlana posada Atlantisa. U vrijeme kada je program nastajao rivalstvo tadašnjeg SSSRa i SADa bilo je na vrhuncu. Suradnja u svemiru bila je skoro pa nezamisliva, a letovi ruskih astronauta u američkim letjelicama ili obrnuto više plod „teške“ znanstvene fantastike nego moguće realnosti. Prilike su se tijekom tri desetljeća aktivne upotrebe raketplana umnogome promijenile amerikanci lete u ruskim letjelicama, rusi u američkim a Međunarodna svemirska postaja vrijedna preko 150 milijardi USD plod je suradnje vrste koju nazivamo homo sapiens. Iako su raketoplani počesto osporavani u tehničkom i ekonomskom smislu, nepobitna je činjenica kako su obilježili svemirsku eru i ušli u naše domove putem knjiga, vijesti, filmova.. Posljednje sate Atlantisa u svemiru iz naših krajeva nažalost nećemo moći vidjeti.

Donosimo prvu cjelovitu fotografiju asteroida Vesta snimljenu s letjelice Dawn. NASAina letjelica je nakon skoro pet godina međuplanetarnog leta i gotovo tri milijarde prijeđenih kilometara uspješno ušla u orbitu ovog velikog asteroida. Fotografija je snimljena s radne orbite, 16.000km iznad Vestine površine. NASA je fotografiju pustila u javnost jučer a pokazuje detalje površine o kojima su znanstvenici desetljećima mogli samo sanjati. Osim toga fotografija pokazuje i kako su instrumenti na letjelici u odličnom stanju te da je planirana orbita ostvarena. Uspjeh ovog istraživača asteroida još je veći znamo li da za svoj pogon koristi ionske motore koji su samo pred koje desetljeće bili plod znanstvene fantastike! Narednih godinu dana Dawn će istraživati Vestu a nakon toga krenuti na put prema najvećem asteroidu u Sunčevom sustavu – Ceresu, kod kojeg će stići 2015. godine.
Snimke visoke rezolucije pokazuju kako je Vesta imala poprilično burnu prošlost, uobičajni krateri i kanali te velika izbočenja tek se moraju mapirati i istražiti.

Astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji i četveročlana posada raketoplana Atlantis imali su ovih dana pravu umjetničku retrospektivu duginih boja polarne svjetlosti ispod njih, iznad Antartike. Istovremeno su pojavu snimali i znanstvenici koji trenutačno borave na Amundsen-Scott istraživačkoj postaji smještenoj na južnom zaleđenom kontinentu. Do pojave aurore australis došlo je zbog interakcije Zemljina magnetskog polja i čestica u visokim dijelovima naše atmosfere s Sunčevim vjetrom kao posljedicom pojačane aktivnosti naše zvijezde. Aurora australis vidljiva je s južne Zemljine polutke a aurora borealis naziv je istovjetne pojave koja se događa na sjevernoj Zemljinoj polutci. Za vrijeme maksimuma Sunčeve akitvnosti polarnu je svjetlost moguće vidjeti i iz naših geografskih širina, no svega dva do tri puta tijekom jednog desetljeća. Astronaute i stanovnike područja u blizini polova sredinom tjedna očekuju još intenzivnije igre svemirskog vremena pretočene u razne oblike i veličine obojanih nebeskih zastora. Iz Istre polarna svjetlost posljednji je puta snimljena prije šest godina.

NASAina letjelica Cassini već se sedam godina nalazi u Saturnovoj orbiti a slijedi joj još najmanje pet godina rada. Velike oluje koje nastaju i nestaju u Saturnovoj atmosferi privukle su pažnju astronoma diljem svijeta. Istraživanje pojava u debelom atmosferskom omotaču nerijetko i zbunjuje stručnjake. Velike oluje, električna pražnjenja koja se tamo događaju površinski zauzimaju područje veće od cijele naše planete. Njihov je intenzitet veći u vrijeme kada na pojedinoj polutci planete nastupi ljeto. Tijekom prošle godine Cassini je uočio nastanak oluje koja se kasnije pokazala najvećom ikada zabilježenom u povijesti istraživanja ove planete. Instrumenti na letjelici mjere broj i intenzitet električnih pražnjenja, njihovu učestalost, smjer i brzine vjetrova koji pušu te njihovu horizontalnu i vertikalnu evoluciju. Podaci o istraživanju Velike Saturnove oluje još se uvijek obrađuju. Jedino u što možemo biti sigurni je kako divovski svijet planete prstenova i njegovi mjeseci skrivaju mnoge tajne i zanimljivosti koje tek trebamo otkriti a zatim i istraživati.
Andrew Ingersoll sa California Institute of Technology u Pasadena i član Cassinijeva istraživačkog tima u svojoj je studiji pokazao kako se Saturn znatno razlikuje plinovitog pandama Jupitera. Na Saturnu su olujni procesi godinama primireni sve dok ne steknu uvjeti za njihov razvoj nakon čega atmosfera planete doslovce proključa. Jupiterova atmosfera poprilično je burna i aktivna no nema takvih snažnih i velikih promjena kao na Saturnu.