astronautika.com

Rusija je prošlog ponedjeljka u svemir lansirala veliki radio-teleskop Spektr-R (Radio Astron projekt). Riječ je o sofisticiranom svemirskom radioteleskopu namijenjenom istraživanju crnih rupa, umirućih zvijezda i tamnoj materiji. U astronomskoj zajednici ovaj je teleskop dobio neslužbeni naziv „Ruski Hubble“. Njegova je startna masa preko 5.000kg a samo lansiranje izvedeno je pomoću rakete nosača Zenit s kozmodroma Baikonur. Orbita Spektr-R je veoma izdužena elipsa s elementima putanje 10.000 x 400.000km. Matična tanjurasta antena na letjelici promjera je deset metara. U svom radu ovaj će teleskop surađivati s radioteleskopima na Zemlji a metodom interferometrije moć razlučivanja biti će dosad nedostižna. Klasičan radioteleskop identične moći razlučivanja detalja u svemiru morao bi imati jedinstvenu antenu promjera većeg nego što je srednja udaljenost Zemlja-Mjesec! Uspoređujući rezoluciju ovog radioteleskopa s Hubbleovim svemirskim teleskopom, Spektr-R ima više od tisuću puta bolju. Riječ je o figurativnoj usporedbi obzirom da se radi o dva različita tipa teleskopa, no ilustracija dovoljno govori o koliko se važnom projektu radi. Tijekom ovog tjedna letjelica je razvila svoju radio antenu i ispravno uključila sve uređaje i instrumente. Prvi radni zadatak za Spektr-R je galaktika M-87. Astronomi smatraju kako je u njenom centru masivna crna rupa, sada bi konačno mogli dobiti i potvrdu teorije. Prvih nekoliko mjeseci Spektr-R mora proći složenu proceduru kalibracije i testiranja a zatim slijedi najmanje tri godine operativnog rada nakon kojih svemir u očima radioastronoma više neće biti isti.
Znanstvenim dijelom projekta upravlja Lebedev Physical Institute’s Astro Space Center. Letjelicu je, tri desetljeća nakon inženjerskih crteža i teške materijalne situacije zbog koje su otkazani brojni projekti u Rusiji, izradila tvrtka NPO Lavochkin.
Projektu su priključene SAD, Kina, Indija, Australija, Japan, Njemačka, Španjolska, Italija, Finska, Mađarska, Nizozemska i Europska svemirska agencija. Mogli bi reći kako je revolucija u radioastronomskim istraživanjima svemira upravo započela..

Dvije i pol milijarde USD vrijedan NASAin rover Curiosity (MSL) sletjeti će na područje Galeova kratera na Marsu u kolovozu iduće godine. Iako se i ranije pretpostavljalo da je upravo Galeov krater favorit među potencijalnim lokacijama sada je odluka o slijetanju na ovu lokaciju i službeno obznanjena. Dawn Sumner geolog iz NASAina tima potvrdio je kako su se mjesta slijetanja pomno ispitivala te da je Galeov krater promjera 154km izabran zbog geografske i geološke zanimljivosti. Tamo nas očekuju područja nizina, planinskih lanaca, depresija, kratera… a to su potencijalna mjesta na kojima bi mogao ili je nekad mogao postojati život. Potraga za vodom, organskim tvarima, mineralima, fosilima i eventualnim živim organizmima trajati će najmanje dvije Zemaljske godine. Toliko je procijenjeno trajanje misije Curiositya koji je za razliku od prijašnjih rovera pogonjen radioizotopnim generatorom što ga čini znatno pokretljivijim i neovisnim od metereoloških uvjeta na Marsovoj površini. John Grotzinger, znanstvenik iz ovog projekta kaže kako je najvažnije da lansiranje, međuplanetarni let te spuštanje rovera na Mars protekne po planu. Neovisno što će Curiosity tamo pronaći biti će zanimljivo i intrigantno za vidjeti. U tom smislu rover je opremljen s čak 17 kamera te cijelim setom znanstvenih instrumenata. Pravi pokretni laboratorij što mu i samo „radno ime“ govori; Mars Science Laboratory – Marsov znanstveni laboratorij. Strategija istraživanja ovog 900kg masivnog rovera veličine malog automobila veoma je jednostavna; Slijedi vodu! Voda se smatra osnovnim uvjetom postojanja života a roverovi instrumenti koncipirani su tako da može detektirati i pratiti trag vode na Marsu. Gdje ima vode šanse za postojanje i pronalazak života su velike, kaže Grotzinger. Samo slijetanje biti će obavljeno novim sustavom „Sky Crane“. Radi se o složenoj tehnici koja ima namjenu polako amarsirati rover pomoću raketnih motora dok on visi na užadima. Nakon slijetanja „Nebeska dizalica“ će odletjeti dalje kako ne bi došlo do eventualnog oštećenja rovera. Ovakav se sustav po prvi puta primjenjuje kao način slijetanja na drugim nebeskim tijelima. Pokaže li se uspješnim zasigurno će i naredne misije koristiti sustav nalik ovome.
Curiosity će k Marsu biti lansiran tijekom studenog ili prosinca ove godine raketom Atlas V541 s raketodroma Cape Canaveral na Floridi.

Narednih nekoliko godina svemirska putovanja astronauta biti će u znaku ere ruskih letjelica Sojuz. Moskva je i službeno obznanila kako će se nakon upravo završene operativne upotrebe američkih raketoplana sva svjetska pilotirana astronautika odvijati pomoću njihovih letjelica tipa Sojuz. Međunarodna svemirska postaja u cijelosti postaje ovisna o ruskoj astronautici. Istina je kako će Japanski teretni brodovi HTV i Europski ATV umnogome pridonjeti održavanju ISSa u operativnj upotrebi no osnov korištenja ISSa sada pada isključivo na leđa Rusije. U narednih godinu- dvije dana očekuje se još samo let jednog ili dva kineska svemirska broda. Figurativno gledano, Ruski Sojuzi su pravi dječji automobilčići naspram velikih američkih raketoplana, no kada se zbroji nekoliko desetaka milijuna USD (Sojuz) i to usporedi s milijardu ili i više USD (raketoplani) cijenika za pojedini let, prednost zadaće lansiranja i spuštanja astronauta definitivno je na strani Sojuza.. Istovremeno istina je kako su Sojuzi jeftini, sigurni i pouzdani strojevi. Dvije tragedije (Sojuz-1, 1967. i Sojuz-11, 1971.) u kojima je poginulo četvero astronauta daleka su povijest. Sojuzi i njihov bespilotni pandam Progres već odavno se rade na traci s uhodanim hodogramom operativne upotrebe. Gledano izvana današnja inačica Sojuzu veoma se malo razlikuje naspram one od prije pet desetljeća, pa ipak Sojuzi redovno prolaze kroz različite  modernizacije koje im osiguravanju budućnost do najmanje 2025. godine a vrlo vjerojatno i duže od toga. U svemiru je najvažnije da neka stvar radi onako kako je zamišljeno, tamo nema mjesta egzotičnim riješenjima i najmodernijim proizvodima koji se tek moraju dokazati prije nego im se povjere ljudski životi. Kada se tu i tamo objavi podatak o procesorima na svemirskim brodovima javnost počesto ostane pomalo zapanjena; moderni mobilni telefoni nerijetko imaju jaču procesorsku snagu od svih računala na svemirskim brodovima zajedno. Mala, gotovo „neprimjetna“ razlika ili razlog zašto je to tako krije se u dugmiću ili naredbi „restart“. Dogodi li nam se „blesiranje mobitela“ obično nam treba minut ili dva da se stvar ispravi i dovede u normalu. Ta minuta ili dvije u svemiru znače život ili smrt.
Pedeset godina od prvih inženjerskih modela i letova Sojuza ova svemirska letjelica ponovo preuzima primat u čovjekovom osvajanju svemira. Nije isključeno da se njene naredne razvojne inačice za petnajstak godina upute k Mjesecu u novoj eri čovjekova osvajanja Zemljina prirodna satelita. Ironija takvog scenarija bila bi u činjenici da su Sojuzi i konstruirani prije pet desetljeća za let na Mjesec koji dosad nije ostvaren. Dogodi li se to teško da će itko od konstruktora Sojuza tada biti mežu živima, ali nasljedstvo koje su ostavili zadužilo je pilotiranu astronautiku Zemlje.

Uspješnim slijetanjem NASAina raketoplana Atlantis jučer ujutro u 11:57 na pistu raketodroma Cape Canaveral na Floridi završena je tri desetljeća duga era krilatih svemirskih brodova tipa „space shuttle“. Ponos američke svemirske industrije nakon velikih uspjeha, dvije tragedije i mnogih problema postaje dio ljudske povijesti. Pet raketoplana letjelo je u svemir; Columbia, Challenger, Discovery, Atlantis i Endeavour. Prva dva nisu dočekala kraj operativne upotrebe. Uništena su u tragedijama prilkom slijetanja, odnosno polijetanja pri čemu je poginulo četrnaestero astronauta. Preostala tri raketoplana uskoro će se naći u vodećim američkim muzejima svjedočeći o ljudskoj potrebi za istraživanjem svemira oko nas. Raketoplani su u svojih 135 misija prešli preko 870 milijuna kilometara, 355 astronauta letjelo je jednom ili više puta u njima iz šesnaest zemalja svijeta.
Nakon što je Atlantis sletio na pistu i zaustavio se zapovjednik misije Chris Ferguson, kojeg su na trinaestodnevnoj svemirskoj misiji pratili  Doug Hurley, Rex Walheim i Sandy Magnus, kratko je javio kontrolnom centru; Misija STS 135 uspješno obavljena. Tim je riječima završila era raketoplana. Proći će najmanje pet godina prije nego se američki astronauti u svemir ponovo budu vinuli u američkim svemirskim brodovima. Dotad jedina letjelica sposobna ponijeti ljude u svemir biti će gotovo pedeset godina stari koncep ruskih svemirskih letjelica tipa Sojuz.

Astronomi SETI Instituta iz Mountain View, Kalifornija, otkrili su dosad nepoznati mjesec u orbiti oko Plutona koristeći pri tomu Svemirski teleskop Hubble (HST). Novootkriveni mjesec najmanji je od tri dosad poznata (Charon, Nix i Hydra) a njegov se promjer procjenjuje na 13 do maksimalno 34km. Orbita mu je pozicionirana između orbita Nixa i Hydre a dobio je privremenu oznaku P4.
Opažačka kampanja SETI Instituta imala je primarni zadatak zapaziti eventualni prsten materije oko Plutona obzirom se smatra kako su njegovi poznati mjeseci nastali sudarom Plutona i nekog drugog nebeskog tijela u ranoj povijesti Sunčeva sustava. Prsten nije uočen ali je produženje ekspozicije fotografija HSTa jasno pokazalo kako se novootkriveno nebesko tijelo zaista tamo nalazi. Izračunom orbite pokušalo se P4 uočiti i na ranijim snimcima HSTa no to nije bilo moguće kako zbog fotografija kraće ekspozicije tako i iz razloga što je u vrijeme otkrića Nixa iHydre (2005.) P4 bio u nepovoljnom položaju ispred, odnosno iza Plutona te ne bi bio uočljiv ni ovakvim postavkama kamere i teleskopa na HSTu.
Mark Showalter iz SETI Instituta te Alan Stern iz Southwest Research Institute iz Bouldera, Colorado, kažu kako je ovo izvanredan uspjeh i astronoma i HSTa. Razgovjetno vidjeti ovako malo nebesko tijelo na udaljenosti od gotovo šest milijardi kilometara zaista je pravi pothvat. Ovo će otkriće poslužiti i planerima misije New Horizons za trasiranje putanje i plan istraživanja Plutonova sustava kada stigne do njega 2015. godine.
P4 najprije je uočen na fotografijama od 03. i 18. lipnja, njegovo je postojanje potvrđeno 03. srpnja. Konačni dokaz orbitalnog pomaka i nedvojbeno jasne „točkice“ pristigao je 18. srpnja. Otkriće je objavljeno dva dana nakon toga kada su svi parametri potrebni za siguran znanstveni dokaz prikupljeni i obrađeni te napravljene ilustracije za medije.