astronautika.com

Kina će u vremenu 2014.-2016. u svemir lansirati dvije svemirske letjelice namijenjene astronomskim istraživanjima, izjavio je akademik Su Dingqiang iz Kineske akademije znanosti na svečanosti otvorenja 28. generalne skupštine Međunarodnog astronomskog saveza u Pekingu.

Hard X-ray Modulation Telescope (HXMT) biti će prvi kineski svemirski teleskop visoke rezolucije koji će istraživati svemir na području X zračenja a posebnu će pažnju posvetiti problematici crnih rupa. Istovremeno radi se i na letjelici Dark Matter Particle Explorer (DAMPE) čija je zadaća detekcija gama zračenja i visokoenergetskih čestica. Kako ne bi sve ostalo u svemiru oformiti će i Antartičku astronomsku opservatoriju. Antarctic Survey Telescope (AST) već je instaliran na zaleđenom kontinentu. Kapacitetniji nasljednik trebao bi tamo stići tijekom naredne godine a radio bii u suradnji s teleskopima iz svemira.

Kada je NASA 20. kolovoza 1977. lansirala Voyager 2 malo se tko nadao kako će ova letjelica (baš kao Voyager 1 lansiran 05. rujna iste godine) preživjeti punih 35 godina u ne baš gostoljubivom okružju. Štoviše, i nakon punog radnog staža ove letjelice neidu u mirovinu još najmanje 5-10 godina, na koliko se procjenjuje da će njihov nuklearni generator električne energije uspjeti davati dovoljno struje za rad instrumenata i slanje podataka na Zemlju.
Ed Stone, voditelj znanstvenog tima Voyagera s California Institute of Technology u Pasadeni kaže kako su letjelice u dobroj “kondiciji” te da se s njima gotovo svakodnevno vrši kontakt. Tijekom svih ovih godina Voyager 2 prevalio je 15 milijardi kilometara, dok je putanja Voyagera 1 bila ponešto drugačija te je on dosad prevalio 18 milijardi kilometara. Oboje se već neko vrijeme nalaze na granici međuzvjezdanog područja (vanjski rub heliosfere) te nam odatle šalju informacije o kojima smo dosad mogli raspravljati samo na teoretskoj razini. Kada će Voyageri ući u međuzvjezdani prostor znanstvenici neznaju, no požive li ove letjelice “još samo malo” njihovi će nam instrumenti prenjeti informacije koje će to potvrditi. Koliko su Voyageri daleko možda najbolje dočarava situacija da nam za prijem signala od primjerice Voyagera 1 sada treba gotovo punih 17 sati! Sretan rođendan Voyager 2!

Stručnjaci američke kompanije Ad Astra Rocket su uspešno testirali najjači plazmeni raketni motor na svetu. Motor rakete VASIMIR VX-200 (Variable Specific Impulse Magnetoplasma Rocket – Magnetoplazmeni raketni motor sa promenljviim specifičnim impulsom) je za vreme testiranja u vakuumskoj komori razvio snagu od 201 kilovata (kW) i time prešao famoznu granicu od 200kW.

Hjustonska kompanija Ad Astra kojom rukovodi bivši astronaut Dr Franklin Čang-Dijaz (Franklin Chang-Diaz) je započela radove na plazmenim motorima VX-100 i VX-200 krajem 2006, posle gašenja projekta NASA-inog laboratorijskog demonstratora VX-50. Prva testiranja motora VX-200 su obavljena maja 2009.

Kompanija je potpisala ugovor sa NASA-om da se testiranja 200kW-og plazmenog motora VASIMIR preimonevanog u VF-200 (“F” od “flight” – što se odnosi na kosmički let) obavi na Medjunarodnoj kosmičkoj stanici (MKS) 2013. Motor će u budućnosti biti korišćen za periodično održavanje orijentacije MKS i korekcije njene orbite. Za ove potrebe se koriste konvencionalni raketni motori na hemijsko gorivo koji troše oko pola tona pogonskog materijala tokom jedne godine. Primena plazmenog motora može da smanji tu cifru na oko 300 kilograma.

Pored MKS, kompanija Ad Astra Rocket ima i druge ambiciozne planove sa svojim plazmenim raketnim motorom, uključujući i brze letove na Mars. Desetomegavatni i plazmeni motori snage 20MW serije VX mogu jednoga dana da skrate letove do Marsa na samo 39 dana.

TEKST NAPISAO; Grujica Ivanović

PREUZETO SA; Astronomski magazin, Novi Sad

NASA je odobrila sljedeću istraživačku misiju za Mars pod nazivom InSight čije je lansiranje predviđeno za ožujak 2016. godine. Riječ je o landeru koji će na crvenoj planeti istraživati geološku aktivnost, potrese, nestabilnost slojeva ispod površine, temperaturu tla i njezinu distribuciju te izvršiti bušenje tla do dubine od 5m kako bi se usporedila Marsova i Zemljina geološka prošlost i sadašnjost. Biti će to prvi puta da zaista zagrebemo duboko ispod Marsove površine i vidimo što se tamo nalazi. Amarsiranje InSighta biti će krajem rujna 2016., usporavanje u atmosferi izvesti će se klasičnim aero-balističkim kočenjem, potom slijedi dodatno usporavanje padobranom i na kraju završne sekvence slijetanja odraditi će raketni motori landera. Predviđeno trajanje misije je dvije Zemaljske godine, a cijena misije iznosi 425 milijuna USD, što ne uključuje troškove lansiranja i međunarodne suradnje. Francuska i Njemačka sudjelovati će s svojim instrumentima u projektu a njihov proračun ne ulazi u NASAin troškovnik misije.

InSight će biti opremljen s nekoliko znanstvenih instrumenata uključujući i dvije crno-bijele kamere te robotičkom rukom.

Misija se tehnološki bazira na isprobanoj tehnologiji Mars Phoenihx Landera (što se jasno vidi prema preliminarnim ilustracijama) te Mars Odissey i MRO čime se smanjuje i rizik i troškovnik misije. Gradnja InSighta je samim time povjerena tvrtci Lockheed Martin. Naredne godine očekuje nas slanje MAVEN orbitera oko Marsa a zasad nema konkretnog plana što će se i kada lansirati prema Marsu od strane NASA u razdoblju iza 2016. obzirom je plan o zajedničkom Europsko-Američkom roveru, landeru i orbiteru (dvije zasebne misije 2016.-2018.) otkazan iz financijskih razloga.

Doba malih satelita poodavno je realnost. Problem s njima je što su zaista mali a to veoma utječe na izbor sklopovlja koje nose u sebi, odnosno posao koji se s njima može napraviti. Uobičajna konfiguracija je pikosatelit čije su dimenzije 100x100x100mm. U taj kubni decimetar prostora treba ugurati sve sustave kako bi letjelica radila svoj posao, no ako za njene sustave orijentacije u svemiru još i ima mjesta (bilo preko pasivne magnetske orijentacije ili elektro-mehaničkih poluga) za raketne motore tu zaista nema mjesta. Novi momenat u eksploataciji pikosatelita (i njihove nešto veće, odnosno manje braće) dolazi od strane istraživača sa Massachusetts Institute of Technology. Voditelj tima istraživača, prof. Paulo Lozano izjavio je kao je njegov tim uspješno testirao ionski mikro motor, čije je veličina poput omanjeg mikroprocesora. U tom se “čipu-motoru” nalazi sve; rezervoar, mlaznice, elektronika… potrebno je takav motor spojiti na glavno računalo pikosatelita koje će mu izdavati naredbe kada, kako, kojom snagom i na koliko vremena da se motor uključi. Istina da je snaga takvih motora jako mala (0.00005N), na Zemlji ona ne bi bila dovoljna niti za podizanje tankog lista papira. U svemirskim uvjetima to znači mogućnost manevriranja i mijenjanja parametara orbite takvih letjelica. Mala masa i dimenzija ovih ionskih mikro-motora omogućava da se u pikosatelit smjesti više njih ovisno o potrebama i želji korisnika. Kako je za ionske motore potrebna električna energija, Lozanov tim je pri njihovoj konstrukciji vodio računa o energetskom proračunu pikosatelita kao cjeline. Učinjeni testovi omogućili su rad motora i funkcioniranje pikosatelita u istom vremenu. Prema svemu sudeći slijedi novo doba u eksploataciji pikosatelita.