astronautika.com

Europa i Rusija dogovorile su predstojeća istraživanja Marsa robotičkim letjelicama. U prvoj epizodi 2016. u Marsovu orbitu poslati će se istraživačka letjelica s landerom – tehnološkim demonstratorom. Dvije godine kasnije na tlo crvene planete pristići će rover EXO MARS na čijoj izradi Europska svemirska agencija radi već čitavo desetljeće. Ovaj će se pokretni robot na Mars spustiti Ruskim landerom. Planirano je da bude operativan šest do sedam mjeseci za koje će vrijeme njegova pažnja biti koncentrirana na pronalaženju sadašnjih ili nekadašnjih organizama odnosno organskih spojeva. Rover mase 260kg  pored cijelog seta znanstvenih instrumenata imati će i specijalnu bušilicu kojom će sa dva metra dubine moći uzimati uzorke te tako ispitati i ispodpovršinske (bio)uvjete na Marsu. EXO MARS će imati europsko-ruske instrumente a sam rover će izgraditi konzorcijum Astrium. Pogonski sustav čini šest kotača s elektromotorima a električnu energiju omogućavati će akumulatori punjeni strujom proizvedenom pomoću fotonaponskih panela. Nakon deset godina tehnološko-dizajnerskih lutanja čini se kako je europski Mars rover napokon došao u situaciju da postane realnost. Ipak nemožemo ne primjetiti kako su neka tehnička riješenja pomalo čudna. Primjerice, kotači na prototipovima izgledaju premali i prenisko postavljeni. Je li to potencijalna zamka za rover kada dođe na Mars ili danak koji konstrukcija „mora platiti“ zbog bušilice ostaje da se vidi. Bilo bi najgore od svega da rover zbog toga (prerano) zaglavi na Marsovom pješčanom tlu. Dio opreme i financija Rusi će osigurati iz rezervi instrumenata misije Phobos-Grunt odnosno odštete od osiguravajuće tvrtke (letjelica je bila osigurana za slučaj neuspjeha) a Europljani u proračunu imaju osigurano oko 80% sredstava. Kako će se namaknuti preostala financijska sredstva zasad još nije poznato. Bilo bi najgore kada bi neka planetarna misija (JUICE) bila otkazana zbog 300-400 milijuna eura koliko EXO MARSU danas nedostaje. Onih 500 milijuna eura koliko je dosad utrošeno u projekt da niti ne računamo..

Članice Europske svemirke agencije na upravo završenom godišnjem sastanku održanom u Napoliu (Italija) složile su se i osigurale financijska sredstva kako bi modernizirale svoju raketnu flotu. Poznata i pouzdana teška raketa nosač Ariane-5 danas ubire veliki dio svjetskog tržišnog kolača lansiranja masivnih satelita u svemir, no njezina je isplativost na granici rentabilnosti. Uzevši u obzir američke, ruske i buduće kineske konkurente te nastupajuće privatne tvrtke (SpaceX i drugi) izvjesno je kako Ariane-5 mora u modernizaciju, odnosno zamjenu novim tipom rakete. Modernizirana raketa oznake Ariane-5ME poletjeti će najkasnije 2018., a projekt će koštati oko milijardu i pol eura. Nekoliko godina kasnije (2022.) u svemir će poletjeti njezina zamjena, nova raketa Ariane-6 za što će Europske članice osigurati još najmanje dvije milijarde eura. ESA smatra kako je svemir čak i u vrijeme globalne financijske krize značajno i isplativo područje ulaganja te kako je konkurentnost ESAe od iznimne političke (!) tehnološke i ekonomske važnosti za Europsku uniju.

Nakon petnajstak godina od dizajniranja veliki sustav radioteleskopa ALMA u svoju je postavu na sjeveru Čilea primio 52. po redu od planiranih 66 antena. Bila je to posljednja antena promjera 12m za čiju je izgradnju zadužen američki partner. Isto toliko identičnih antena u obvezi je izgraditi Europa, dok se Japan obvezao na izgradnju četiri takve te 12 manjih (promjera 7m) antena. Antena sa pripadnim sustavom montaže i navođenja (ukupne mase stotinjak tona s iznimnom preciznošću navođenja i praćenja objekata) postavljena je u Čileanskoj pustinji Atacama na platou koji se nalazi na nadmorskoj visini od 5000m. Znanstvena zajednica osmislila je sustav ALMA (Atacama Large Millimeter/submillimeter Array) s ciljem istraživanja svemira u nevidljivom dijelu elektromagnetskog spektra (EMS) s rezolucijom detalja nekoliko puta većom od bilo kojeg drugog astronomskog instrumenta na zemlji i u svemiru, što je zbog prirode radio zračenja najveći problem radioastronomije. Tek skupine velikih antena s iznimno osjetljivim prijemnim senzorima umrežene u jedinstven sustav, uz potporu snažnih računala za obradu podataka, sposobne su nam dati odgovore koje radioastronomi traže u najdubljim tminama svemira. ALMA istražuje svemir na milimetarskom i submilimetarskom području EMS-a. Antene su konfigurabilne u prostoru čime se mijenjaju parametri ovog radioteleskopa u zavisnosti od potreba istraživanja. Moguće je i parcijalno korištenje pojedine/pojedinih antena. Troškovnik cijelog projekta procjenjuje se na milijardu i pol USD. Sada slijedi testiranje i kalibracija postojećih antena u Atacami. Još četrnaest antena pristići će na Atacamu u narednim mjesecima. Početak punog opsega znanstvenih istraživanja svih 66 antena očekuje se tijekom naredne godine. ALMA je u ingerenciji sjevernoameričkih, europskih i japanskih partnera; National Science Foundation, European Organisation for Astronomical Research in the Southern Hemisphere te National Astronomical Observatory of Japan.

U ovom trenutku Europljani i Rusi pregovaraju i dogovaraju astronautičke misije na Mars. No pravo je pitanje jesu li njihove svemirske agencije spremne za takve poduhvate u svijetlu aktualnih financijskih, političkih i tehnoloških predispozicija. Već desetak godina ESA i RSA troše značajne resurse ne bi li iznjedrile misiju/misije koje obuhvaćaju orbitere, landere i rovere. Naizgled se čini kako invazija samo što nije počela, no stvarnost je ponešto drugačija od planova na web stranicama. Prema redu vožnje 2016. poletio bi Mars orbiter, dvije godine kasnije usljedilo bi lansiranje Mars landera s roverom a 2020./2022. poletio bi projekt „uskrsnulog“ Phobos Grunta. Zanimljiv trojac dosad je „pojeo“ poprilično financijskih sredstava a trenutačni je rezultat veoma mršav. Izvjesno je kako obje strane posjeduju volju i želju no financije i iskustvo im nisu nešto naklonjeni, bar ne ruskoj strani. Slijedom toga za očekivati je da se partneri najprije konsolidiraju u svojim htijenjima, restrukturiraju planove stare desetak pa i dvadesetak godina te okrenu novim vizijama. Europski EXO MARS rover trebao bi potražiti život na Marsu i to bi bila prva misija s tim ciljem u povijesti istraživanja Marsa. No čak je i laicima jasno kako se projekt „kilavi“ u bespuću projektnih lutanja. Učestala mijenjanja tehničkih zahtjeva svako malo projekt odvedu na početak. Naslovno pitanje u ovom je trenutku nažalost samo lijepa želja. Nema sumnje da će i ESA i RSA krenuti k crvenoj planeti, „samo se moraju usaglasiti kako i s čime“. Do tada razglednicama s Marsa opskrbljivati će nas isključivo NASA, u prilog tome govori i izjava za medije Frederica Nordlanda, ESAina direktora za međunarodnu koordinaciju država članica s sastanka u Napoliju (Italija) ; „do kraja ove godine članice ESA dogovoriti će se međusobno o tome što će i kako Europa dalje u svemiru“…

Izgleda pomalo nevjerojatno da nakon toliko robotičkih misija na i oko Marsa tek danas možemo biti sigurni kako čovjek može preživjeti i živjeti na Marsu. Rezultat je to obrade i analize mjerenja koja su tijekom proteklih desetljeća prikupile robotičke letjelice i roveri upućeni na Mars a posebice mjerenja koja je ovih dana načinio NASAin pokretni robot Curiosity. Danas znamo kako je doza radijacije koju bi čovjek na Marsu primio iz svemira ali i iz tla same planete u granicama vrijednosti koje ljudski organizam može izdržati bez izgleda da bi kao posljedica istog nastupile mutacije i zloćudne tvorbe. Konkretna mjerenja odnose se na ambijent Galeova kratera gdje se Curiosity trenutačno nalazi no vrlo je vjerojatno kako se slična situacija nalazi i drugdje na Marsu. Opasnosti koje čovjeku prijete tijekom putovanja prema Marsu i boravka na crvenoj planeti nisu male. Zračenja svih vrsta iz dalekog svemira ali i Sunca ponekada u „pikovima“ dostižu vrijednosti koje čovjek ne bi preživio (tu na scenu nastupaju tehničke tvorevine koje moraju pružiti odgovarajuću zaštitu), no u svim ostalim situacijama Curiosity je nedvosmisleno odgovorio kako je putovanje i boravak na Marsu – „otvoreno“ za čovjeka. Potpuno je sigurno kako čovjek može živjeti na Marsu, uvjeti se tamo ne razlikuju puno od uvjeta koje astronauti svakodnevno konzumiraju na Međunarodnoj svemirskoj postaji, izjavio je Don Hassler, znanstvenik sa Southwest Research Institute, Boulder, Colorado. Predstoji nam još mjerenja i istraživanja, sustav RAD (Radiation Assessment Detector) postavljen na Curiosityu još nije bio u prilici da mjeri vrijednosti zračenja u slučaju velike Solarne flare koja bi pogodila Marsovo tlo. Kada se to dogodi imati ćemo obuhvaćen i taj segment za konačnu evaluaciju humano-habitabilnog okružja na Marsu. No, kolika je zapravo doza radijacije koju astronauti dnevno prime na ISSu? Ovisno o svemirskom vremenu dnevna se doza kreće u vrijednostima od  0,3 do 0,8 mSv, u prijevodu to je ekvivalent jednog do dva izlaganja rendgenskom zračenju ambulantnih medicinskih dijagnostičkih uređaja. Tijekom „standardne misije na Mars u trajanju od petsto i nešto dana astronauti bi dobili prihatljivu dozu ekvivalentnu 500 do 1000 dijagnostičkih pretraga. Ipak, tehnika mora biti spremna zaštititi čovjeka od iznenadnih, snažnih doza radijacije koje se povremeno događaju kada se na Suncu dogode velike erupcije. Primjerice 29. rujna 1989. godine na ondašnjoj svemirskoj postaji MIR astronauti su tijekom samo nekoliko sati bili izloženi zračenju od 4.9 mSv (ne zaboravimo da se nalaze u zaštiti Van Allenovih pojaseva!), istovremeno na međuplanetarnom koridoru k Marsu letjelice su registrirale zračenja od čak 2300 mSv što je dvostruko više od dozvoljene jednogodišnje doze zračenja za astronaute! No takve su situacije ipak rijetke, ali o njima itekako treba voditi računa jednom kada se čovjek odvaži na međuplanetarno putovanje. Astronauti su svjesni kako njihova profesija na dugotrajnim svemirskim misijama statistički skraćuje život za dvije do tri godine. Iako ovo izgleda preopasno, sjetimo se kako je primjerice pušenje statistički znatno nepovoljnije po čovjekov život od svemirskih putovanja.