astronautika.com

Tvorci robota Dextre iz Kanadske svemirske agencije zasigurno su i više nego samo ponosni na svojeg „mezimca“. Dextre je 28. siječnja uspješno odradio postavljeni zadatak prekrcavanja goriva na ISSu iz jednog u drugi modul. Istina, ovaj je eksperiment odrađen uspješno zahvaljujući računalima i „mock up“ letjelicama a na na pravim tvorevinama, no rezultat je odličan. Robot je svoj posao odradio prema očekivanjima. Kontrolori leta zasad još uvijek uče robota kako i što da radi a od njega primaju povratne informacije koje onda ugrađuju u programske pakete kako bi jednog dana u skorijoj budućnosti nove generacije Dextrea u međudjelovanju s ljudima ili samostalno diljem Sunčeva sustava odrađivali složene operacije na licu mjesta uz mogućnost samostalnog djelovanja i odlučivanja. Robotic Refueling Mission (RRM), kako je nazvana ova misija samo je jedan od niza zahtjevnih tehnoloških „pirueta“ postavljenim pred Dextrea. Njegovi pretci iz znanstveno-fantastičnih filmova bili su samo skup željeza i plastike bez vlastitog sustava razmišljanja i odlučivanja no čini se kako nas budućnost sustiže čak i brže nego što mislimo ili bar brže nego što smo to očekivali. Operacija pretakanja goriva ili bilo koje tekućine ili plina u svemiru veoma je zahtjevan zadatak i za uvježbane astronaute. Pođe li nešto po zlu a tekućina, odnosno plin započne nekontrolirano istjecati to dovodi do ozbiljnih situacija koje mogu rezultirati nekontroliranim manevriranjem pa čak u konačnici i gubitkom letjelica! Zadaci preinaka, popravka i tankiranja letjelica u svemiru u skoroj bi budućnosti mogli postati stvarnost. Naime, samo u Zemljinoj orbiti nalazi se na stotine bespilotnih letjelica različitih namjena. Njihov radni vijek obično završi nakon utroška goriva, zastarjelih tehnologija, otkaza sustava za orijentaciju ili drugih tehničkih problema. Bude li moguće zu prihvatljivu cijenu servisirati takve letjelice (ili ih pak kao svemirsko smeće sigurno i kontrolirano „prizemljiti“) a bez sigurnosnog rizika eto nam nove poslovne djelatnosti. Ipak, najveće se nade u Dextreove nasljednike polažu za misije koje slijede u narednim desetljecima. Roboti su svoje mjesto već poodavno osigurali u svemirskim istraživanjima i dokazali svoju djelotvornost. Sada nam nedostaju humanoidni Dextreovi koji će umjesto ili uz nas istraživati nove svjetove, stvarati baze na njima i pomoći ljudima da napuste svoju planetarnu kolijevku. Uostalom sjećate li se „komunikatora i ostalih tehničkih čudesa“ iz prvih generacija serijala Zvjezdane staze – njihove daleko savršenije i upotrebljivije inačice danas svakodnevno koristimo kao nešto potpuno normalno. Dextre je danas još uvijek egzotičan robot nimalo nalik na homo sapiensa za razliku od serije Robonauta, no već sutra biti će rame uz rame s nama kao potpuno normalan i poželjan „metalni“ prijatelj. Mozda će nam svojim elektronskim mozgom moći pomoći u poslovnim, tehničkim ili pak ljubavnim jadima. Kad u daljnjoj budućnosti neki potomak Dextrea zaplače ili se nasmije od srca budimo uvjereni da će s poštovanjem i sjetom gledati na povijesni pothvat učinjen 28. siječnja 2013. na ISSu. Hoćemo li se tada i mi sami početi poštivati, cijeniti, voljeti – razumijeti da smo velika-mala bića nastala iz kemijskih elemenata i reakcija bas kao i Dextre?! Erich von Daniken će tada zaista moći ustvrditi kako su „Bogovi“ bili na Zemlji..

Iranski svemirski program prije nekoliko godina nailazio je na podsmjeh svjetskih medija i javnosti. No činjenice proistekle iz dosadašnjih nedvojbenih svemirskih misija “zaledile” su osmjeh svima koji su svojevremeno omalovažavali nastojanja ove zemlje da postane “svemirski igrač”. Razvijene i iskušane rakete nosači, nekoliko suborbitalnih lansiranja, poneki neuspjeh ali i satelit/i koji su u svemiru preživjeli nekoliko mjeseci jasno daju do znanja kako se u Iranu ne šale kada kažu kako im je cilj u svemir poslati i odande sigurno vratiti astronauta vlastitim tehničkim tvorevinama. Sada su objavljeni video zapisi i fotografije učinjene za vrijeme misije BIO kapsule (2011.) koja je na visinu od 120km lansirana raketom Pionir. Nagađalo se kako “živi teret” (majmun) u kapsuli nije preživio let. Iranci sada podastiru dokaze kako je misija protekla uredno te da je majmun ipak preživio sve faze leta. Ukoliko je to zaista tako tim manje čudi revizija prvobitnog plana u kojoj je lansiranje prvog Iranskog astronauta s 2024. godine pomaknuto pet godina ranije – na 2019! U ovom trenutku Iranci imaju na raspolaganju novu raketu nosač Phoenix koja ima mogućnost da na visinu od 500km iznad Zemlje ponese teret mase 60kg. Sama raketa startne mase 143t i visine 27m, proistekla je iz razvoja vojnih inačica raketa Zemlja-Zemlja kraćeg dometa, s znatno unaprijeđenim tehnologijama. Iran je demonstrirao da ubrzanim koracima usvaja složene tehnologije donedavno rezervirane samo za uski krug visokotehnoloških zemalja te je sasvim izgledno kako će forsirati svemirski program a rezultati zasigurno neće izostati. Iran je jedan od osnivača UNove Komisije za miroljubivo iskorištavanje svemira osnovane 1959. godine.

Fotografije sa površine Marsa često susrećemo u medijima. Uspjesi američkih landera i rovera posljednjih desetak godina približili su nam taj tuđinski svijet i doveli ga doslovce na naš kućni prag. Nerijetko bi se veoma lako prevarili je li neka fotografija snimljena na tlu crvene (Mars) ili plave planete (Zemlja). Evo jedne fotografije „s Marsa“ koja je zapravo snimljena na Zemlji. Uočite i mali detalj umetnut u ovu fotomontažu. Ne razlikujemo se previše zar ne?

Svjetlosno zagađenje poodavno je prisutno u našim medijima. Danas, dobar dio javnosti zna za taj pojam te je djelomično upućen u problematiku. Činjenica je kako je noćna javna ali i privatna rasvjeta nužna u tehničkoj civilizaciji u kojoj živimo. To nije sporno. Astronomi ali i svi drugi aktivisti uključeni u programe edukacije oko problematike svjetlosnog zagađenja svjesni su civilizacijske nužnosti i zalažu se za to da umjetna rasvjeta postoji gdje god je ona potrebna. Upravo u tom „grmu leži zec“. Počesto je rasvjeta montirana i tamo gdje ju zaista ne trebamo. Još češće je ona postavljena i primjenjena na krajnje neprikladan način. Taj dio problematike svi mi zajedno moramo riješiti i to na način da ostane zadovoljena civilizacijska potreba umjetne noćne rasvjete ali na primjeren način kojime se „usput“ štedi energija, štede proračunski novci te osigurava prirodna izmjena dana i noći uz očuvano zvjezdano noćno nebo. To je u skladu i s rezolucijom UNa iz 1993. koja kaže kako ljepote noćnog neba moramo čuvati i ostaviti našim potomcima u naslijeđe. Činjenica je kako 95% populacije u Europi noću ne vidi zvjezdano nebo u njegovoj punoj ljepoti. Činjenica je i kako smo mi u Hrvatskoj, a posebice u Istri tijekom zadnjih godina napravili velike korake u očuvanju zvjezdanog neba. Rijetko se gdje u Istri danas događa da se prilikom postavljanja nove umjetne rasvjete ne postavljaju isključivo ekološka rasvjetna tijela koja zadovoljavaju parematre očuvanja ekosustava, zvjezdanog neba, osvijetljenosti prometnica (trgova, spomenika..) ekologije i energetike. Uskoro kreće globalna kampanja kojoj je ima za cilj podignuti razinu svijesti o ovoj problematici uz mogućnost aktivnog sudjelovanja svakoga od nas. Više o tome u narednim danima na našim stranicama.. U međuvremenu donosimo grafički prikaz poosvijetljenosti noćnog neba Europe. Crveno su područja gdje se zvijezde maltene i ne vide, čak ni one najsjajnije a rijetka crna područja predstavljaju mjesta s još uvijek očuvanim noćnim krajolikom. Plava boja u svim nijansama znači kako je na tom području noćno nebo posuto zvijezdama ozbiljno „nagriženo“ neprimjerenom rasvjetom, te da se događaju ozbiljne promjene koje zahtijevaju hitnu akciju kako bi se sačuvao noćni krajobraz. Fotografije i grafički prikazi načinjeni su upotrebom vojnih i civilnih letjelica iz svemira te obrađeni specijalnim programskim paketima kako bi sitaciju na terenu prikazali vjerodostojnom.