astronautika.com

Najslavniji i najpopularniji teleskop na svetu, ili bolje rečeno u svemiru, svemirski teleskop HST, puni 23 godine od kako je postavljen u orbitu oko Zemlje. Imao je do sada zanimljiv i na momente dramatičan život. Lansiran je sa zakašnjenjem od sedam godina, 24. aprila 1990. godine zbog obustave letova spejs šatlova nakon užasne katastrofe šatla Challenger. Stari dobri Svemirski teleskop Habl uvek nas se seti kada ima rođendan. I pošalje nam poklon. Ove godine to je snimak magline Konjska glava. Postoji bezbroj fotografija ove magline, ali pogledajte kakav je ovaj snimak! Oduzima dah, bar onima koji znaju šta je to asrofotografija. Snimak je načinjen u infracrvenom delu spektra te nam tako otkriva detalje magline koji se ne vide u optičkom delu. Mora se, međutuim , priznati da što su snimci ove magline detaljniji to ona manje liči na konjsku glavu (meni ovde liči na vanzemaljca sa surlom).

Aleksandar Zorkić, Astronomski magazin.

Svemirska tvrtka osnovana 1982., koja filozofijom rada pripada pokretu tzv. novog svemira, Orbital Sciences Corporation, umiješala se među “starosjedioce” iz United Launch Alliancea (Boeing i Lockheed Martin) i SpaceX kvalificiranim pokusnim orbitalnim lansiranjem rakete Antares 21. travnja iz svemirskog centra na otoku Wallops na obali Atlantika. Kompanija se dosad bila specijalizirala za pripremu komercijalnih satelita za lansiranje, a za vlastita lansiranja komercijalnih i vojnih tereta jedino je preinačivala dekomisionirane interkontinentalne balističke rakete (Minotaur) i vlastiti laki lansirni sustav Pegasus koji se ispušta s vlastitog preinačenog putničkog aviona Lockheed L-1011 TriStar, ima čak 569 uspješnih lansiranja “iz sjene”! S kvalificiranim pokusnim letom misije A-ONE, trostupanjske rakete iz vlastitog razvoja Antares, kojim je u orbitu besprijekorno izbačen teret težinom i oblikom identičan stvarnom budućem bespilotnom svemirskom Cygnus, Orbital Sciences je stao uz bok SpaceX-u kao komercijalni prijevoznik tereta na Međunarodnu svemirsku stanicu. Lansiranje Antaresa bila je “treća sreća”. Poslije niza peripetija, zamislivih jedino u svemirskoj industriji, 40,5 metara visoka raketa Antares, najvećeg promjera 3,9 metara mase 240 tona, dotegljena je na platformu 0A Srednjoatlantskog svemirskog uzletišta MARS (Mid-Atlantic Regional Spaceport) na otoku Wallops, jednome od onih pojasastih otoka koji “štite” obalu Virginije. Nakon što je sastavljena u vodoravnnom položaju, te potom na “ruski” način uspravljena na uz lansirnu rampu, raketa je trebala biti lansirana kasno poslijepodne u četvrtak 18. travnja. Samo 15 minuta prije paljenja motora slijed za njeno ispaljivanje je prekinut zbog “glupog” razloga: prekinuo se podatkovni kabel kojim se upravljalo sustavima za lansiranje, pa je iz rakete moralo biti ispražnjeno gorivo, ponajprije tekući kisik, koji se u njoj nije mogao zadržavati “preko noći”. Raketa je ponovno bila spremna za lansiranje i u subotu, 20. travnja, ali se i tada odustalo, jer su meteorološki podaci govorili o iznimno snažnim stratosferskim mlaznim vjetrovima koji bi raketu znatno skrenuli sa zadane staze. Ponovljeno lansiranje uspjelo je iz trećega pokušaja i prošlo je besprijekorno. Na videu u trajanju kraćem od 11,5 minuta vidi se koliko su najkritičnije faze lansiranja protekle glatko. Uspjeh je bio vrijedan toga da se čak i Bijela kuća oglasi priopćenjem i čestitkom ohrabrenja ovoj privatnoj tvrtki. NASA je, s upravnom strukturom koju je svojim dolaskom u Bijelu kuću instalirao predsjednik Barack Obama, pokazala da je na dobrom putu. Umjesto da na svoj “znanstvenjački” način razvija letjelice – skupo i sporo – raspisala 2008. godine natječaj za dodjelu poticaja za razvoj usluge komercijalnog orbitalnog prijevoza (Commercial Orbital Transportation Services – COTS). Orbital Sciences je, na temelju predočenih planova, osvojio poticaj od 171 milijun dolara. Uz ulaganje od ukupno 472 milijuna dolara iz raznih izvora, čiji je razvoj završio ovim pokusnim lansiranjem, SAD sada ima čak dvije privatne tvrtke koje mogu fleksibilno lansirati terete u nisku zemljinu orbitu. A cijeli razvoj ovoga sustava stajao je manje od jedne četvrtine troškova samo jednoga ciklusa posljednjih misija space shuttlea. Lansiranja sustavima sličnoga kapaciteta kojim se u orbitu kojom kruži i ISS mogu dobaciti korisni tereti težine oko pet tona, Athenom III Lockheed Martina ili Delta II iz Boeinga prema izravnim potrebama opskrbe svemirske stanice još nisu moguća. Bespilotnim teretnjakom Cygnus u sklopu programa COTS na ISS bi se poslije ovoga pokusa trebao već u lipnju ove godine isporučiti prvi pokusni teret. Poslije toga ne bi bilo zapreka da Orbital Sciences odradi i prvih osam komercijalnih transportnih misija u sljedeće dvije ili tri godine. Sa Cygnusom koji nosi pet tona tereta, kapacitet dostave tereta na ISS znatno će se povećati iz SAD-a odakle će se rutinski nastaviti lansirati SpaceX-ov Dragon. Za razliku od Dragona, koji se na Zemlju vraća s tereto, Cygnusu je sudbina da nakon odbacivanja s ISS-a izgori u atmosferi, slično kao i japanski H-II bespilotni teretnjak tolikoga kapaciteta te ruski pouzdani Progres koji može ponijeti upola manje tereta. Europski ATV je od svih sličnih bespilotnih dostavnih vozila najvećega kapaciteta i najsofisticiraniji sustav, težine 20 tona, on čini i šestomjesečni dopunski privremeni dio Međunarodne svemirske stanice. Misija Cygnusova “simulatora mase” (na slici u vrijeme montaže) koja u orbiti traje nešto više od 22 sata nije osobito pametna. Pasivni je teret opremljen sa senzorima i kamerama za koje “nije prevelika šteta” ako i propadne pri neuspjelom lansiranju. S obzirom da je polučen uspjeh, valja kao iznimnu zanimljivost spomenuti sekundarni teret koji se rijetko spominje u glavnim izviješćima. To su četiri jeftina pikosatelita. Sva su četiri razvijena koristeći standardnu “rešetku” CubeSata, magnezijski kockasti okvir baze 10 centimetara. Tri su izrađena pod patronatom Nase i to koristeći – zadržite dah! – standardne komponente iz komercijalno dobavljivih pametnih telefona. Logika iz telefona korištena je za funkcije kontrolnih sustava na koje su “raskopani” telefoni već navkli: akcelerometri i žiroskopi za kontrolu položaja i orijentacije satelita, memorija, bežične funkcije i kamere. Dva su phonesata (1a i 1b – na slici dolje) napravljena od HTC-ovih telefona Nexus One. Nisu opremljeni solarnim punjačima o glavna im je uloga da fotografiraju svojim 5-megapikselnim kamerama. Nijedan od ta dva satelit(ić)a nije skuplji od 3500 dolara. Nešto je skuplji (8000 dolara) ambiciozniji Phonesat 2 izgrađen od komponenti Samsungova Nexus S. Ima fotonaponske kolektore i misija mu je projektirana na dva tjedna. Ima i dvosmjerni radijski primopredajnik koji radi na frekventnom području S-banda i radioamateri s njega mogu primati podatke. GPS prijemnik stalno šalje podatke o njegovu položaju. Četrti je Dove-1 najveći. Sastavljen je iz tri standardna članka CubeSata i težak je oko 5,5 kilograma. Ima fotonaponsko napajanje i sve ostale dijelove dobavljive komercijalno. U svakodnevnom govoru rekli bismo – direktno iz čipoteke! Njegovom se orijentacijom precizno upravlja sa Zemlje i može mu se unaprijed zadati što da fotografira te slike pošalje na Zemlju, a  dizajnirala ga je mala tvrtka Cosmogia Inc.

Preuzeto sa www.aerosvijet.com uz dozvolu urednika i autora (MAK).

“Dan Planete Zemlje ustanovljen je da bi bilo moguće bar jednom godišnje zastati, razmisliti, pogledati malo okolo sebe i porazgovarati o tome šta sve radimo ovoj našoj planeti otkad je nastanjujemo. Mi, deca XXI veka, možda ne znamo šta su sve o njoj mislili naši prethodnici u gotovo 60 vekova pisanih ljudskih tragova koje smo ostavljali ili još mnogo duže, čitajući tragove koje je ona sama o sebi nama ostavljala, ali možemo se saglasiti da nam je prva stvar na koju pomislimo danas kad kažemo „Zemlja” – „ajoj što smo je zagadili, devastirali, ajoj što joj nemilice trošimo resurse, ajoj šta ćemo ostaviti onima koji dolaze posle nas!”. Potrošiti 100 vekova sticanja znanja da bi se prilično brzo i efikasno „razbucala” planeta na kojoj smo nastali – zvuči prilično nerazumno. Takvi smo mi ljudi – šašava vrsta. Ali – jedna je Majka Zemlja, pa nas trpi, šta će? Da nas „strese” sa sebe ne može ( a možda bi joj bilo malko i žao, msleeeeeem, ipak smo njeni :))), može samo da nas upozorava, i ona to čini, računajući da će neko nešto preduzeti u njeno ime, zaštititi je i očuvati za generacije koje dolaze. O tome je, uglavnom, Dan Planete Zemlje.”

Uvodna riječ iz bloga Gordane Čomić (2008.) s dopuštenjem Astronomskog magazina.

Na slici koju je načinio Nasin „Mars Reconnaissance Orbiter“ vidi se padobran koji je pomogao da rover „Curiosity“ prošlog leta sleti na Mars. Sliku je napravila kamera HiRISE (High Resolution Imaging Science Experiment) na „Mars Reconnaissance Orbiteru”. Radi se zapravo o reflektujućem teleskopu od 0,5 m sa rezolucijom od 30 cm sa visinie od 300 km. To je najveći takav teleskop poslat u jednu misiju u duboki kosmos.Sedam fotografija hoje je HiRSE napravio između 12. avgusta 2012. i 13. januara 2013. godine pokazuju da je od sletanja padobran makar dvaput promenio svoj oblik zbog dejstva vetra. Fotografije su dostupne na http://uahirise.org/releases/msl-chute.php i na http://photojournal.jpl.nasa.gov/catalog/PIA16813. Naučnici koriste HiRSE da bi studirali mnoge promene na Marsu. Njegova prva slika padobrana „Curiosity“, koja nije uključena u ovu seriju, prikazivala je letilicu koja je upravo otkačila padobran pred sletanje na Marsovu površinu. Rad HiRSE–a kontroliše univerzitet Arizona u Tucsonu. Teleskop je napravila Belova aeronautička i tehnološka korporacija iz Kolorada.

Preuzeto sa Astronomskog magazina uz dozvolu urednika i autora (D. Dragović).

Merkur je najmanji planet u Sunčevom sustavu i tek je ponešto veći od našeg Mjeseca. Venera ima skoro isti promjer kao Zemlja, dok je Mars dvostruko manji od našeg planeta. Jupiter i Satur pravi su divovi naspram ova četiri nabrojana planeta. Uran i Neptun posljednji od „osmorice veličanstvenih“ dvostruko su manji od Saturna no ipak znatno veći od Venere  Zemlje. Patuljasti planeti poput Plutona, Xene, Quaoara dvostruko su manji od Mjeseca. Saturnov prirodni satelit Titan kada bi se nalazio u samostalnoj orbiti oko Sunca, primjerice na poziciji Merkura, možda bi se „provukao“ kao pravi planet. Promjeri planeta reda su veličine koji se izražavaju u tisućama kilometara no ipak koliko nam tabelarni prikazi vjerno prikazuju njihove omjere veličina? Donosimo ilustraciju na kojoj su planeti prikazani u približnim omjerima veličina ali u usporedbi s veličinama plodova raznog voća. Zanimljivo zar ne, čak i bez navođenja numeričkih podataka. Eh da, Sunce je preveliko da bi mu našli odgovarajući pandam u ovakvom “voćnom odmjeravanju snaga”.