astronautika.com

Sasvim je moguće da indijski mali lunohod neće poleteti na Mesec na ruskom aparatu “Luna-Resurs”, već da će umesto njega biti lansiran minijaturni ruski robot, rekao je director NPO “Lavočkin” Viktor Hartov. Prvobitno, u okviru rusko-indijsko saradnje istraživanja Meseca, bilo je planirano da prema našem najbližem nebeskom susedu bude 2013. lansiran pomoću indijske rakete-nosača GSLV par sastavljen od ruskog lendera”Luna-Resurs” i indijskog orbitalnog aparata “Čandrajan-2”. Takodje, na ruskom lender na površinu Meseca je trebao da bude dostavljen mali indijski lunohod. Kako je posle dva neuspešna lansiranja GSLV nastupila duža pauza sa njenim testiranjem, “Roskosmos” je odlučio da za misiju “Luna-Resurs” upotrebi jednu od svojih raketa “Sajuz”. Time je i transport indijskog lunohoda na ruskom lender skinut sa dnevnog reda i od indijskog učešća u ovom projektu, po svemu sudeći nema više ništa. Umesto indijskog, na Mesec će tokom misije “Luna-Resurs” koja je planirana 2017, biti dostavljen mali ruski samohodni aparat. Njegova misija će biti svedena na obavljanje jednostavnih zadataka u okolini lendera, kao na primer sakupljanje uzoraka tla (i eventualno leda) i fotografisanje aparata na tlu. Moguće je da rover bude snabdeven evropskom burgijom koja se trenutno projektuje za misiju “EgzoMars”. Novi ruski troetapni plan za Mesec je doživeo detaljnu reviziju posle neuspeha misije “Fobos-Grunt”. Viktor Hartov kaže da je taj neuspeh velika lekcija za ruske stručnjake koji od 1976. nisu spustili ni jedan aparat na jedno nebesko telo. “Odlučili smo da u buduće pravimo lagano korak po korak, umesto velikih skokova, kao što smo pokušali sa ‘Fobosom’, kaže Hartov. Ruski mesečev program do kraja ove decenije obuhvata lansiranje lendera “Luna-Glob-1” 2015. Tokom ove misije, biće testiran sistem spuštanja na površinu Meseca. Godinu dana kasnije, 2016. biće lansiran orbitalni aparat “Luna-Glob-2”, dok će “Luna-Resurs” sa teškim lenderom i malim lunohodom biti lansiran 2017. Ako sve bude išlo po planu, posle završetka ove etape, uslediće složenije misije, koje će, umesto ostalog uključiti prevoz uzoraka (uključujući led) sa Meseca na Zemlju. Biće to svojevrsno putovanje u prošlost , budući da su stručnjaci NPO “Lavočkin” prvi put dostavili na našu planetu uzorke sa Meseca pre više od 40 godina. Kako na žalost taj kvalitet nije negovan i zauvek je izgubljen, novim generacijama ruskih stručnjaka predstoji trnovit put da omoguće Rusiji povratak na Mesec, koga u kuloarima Kremlja uveliko nazivaju sedmim kontinentom.

Grujica Ivanović, objavljeno uz dozvolu autora i portala Astronomski magazin.

Danas, 05. svibnja 2013. obilježava se pedeset i druga obljetnica prvog leta nekog od američkih astronauta u svemir. Raketa Redstone lansirana je 05. svibnja 1961. u 09:34 (po tamošnjem vremenu) sa raketodroma na Floridi. Na njenom vrhu nalazio se svemirski brod Freedom 7 sa astronautom Alanom Shepardom (1923.-1998.) koji je u kratkom, petnaestominutnom letu po balističkoj putanji dostigao visinu od skoro dvije stotine kilometara iznad Zemlje te se spustio u vode Atlanskog oceana gdje su ga dočekali prihvatni brodovi. Shepard je tako postao prvi američki astronaut a njegov let u svemir usljedio je tri tjedna nakon povijesnog Gagarinovog leta u svemirskom brodu Vostok (12. travnja 1961.). Bio je to početak ere pilotiranih svemirskih brodova u SAD koji će kao rezultantu projicirati spuštanje prvih astronauta na Mjesec svega osam godina kasnije! S današnje točke gledišta izgleda pomalo nevjerojatno da je od prvog leta u svemir pa do slijetanja na Mjesec prošlo manje od jednog desetljeća. Sam Shepard, deset godina kasnije, zapovjedao je misijiom Apollo-14 koja se spustila na Mjesec i prva koristila „Mjesečevo vozilo“ za prijevoz astronauta po Mjesecu. Pola stoljeća nakon Shepardova leta amerikanci nemaju svemirski brod koji bi bio sposoban odnjeti čovjeka u svemir a kamo li na Mjesec. Takva će situacija nažalost potrajati još pokoju godinu. Da bi letjeli u svemir amerikanci danas plaćaju Rusima sedadesetak milijuna USD po sjedalu u svemirskim brodovima Sojuz. Nevjerjatno zar ne, Shepard i ekipa se tada zasigurno nisu nadali da će pola stoljeća nakon njihova uspjeha stvar i dalje biti na mrtvoj točci

Desilo se ono što niko nije mislio da će doživeti – Americi je počelo da ponestaje određenih nuklearnih izotopa. Dabogda ih to držalo što se tiče nuklearnog oružja, ali problem je što je to pretilo kosmičkom razvoju. Pre četiri godine sam napisao iscrpan tekst „Radioizotopi: američki imperativ u borbi za vodeću poziciju u istraživanju svemira“ o problemima sa kojima se Amerika suočila nakon odluke njihovog Ministarstvo za energetiku (DoE) da krajem osamdesetih godina prekine proizvodnju plutonijuma-238 (238Pu). Taj izotop je oduvek služio kao jedino praktično gorivo za ogromnu većinu američkih (i sovjetskih) uređaja koji su na kosmičkim letilicama konvertovali toplotnu u preko potrebnu električnu energiju. Kako sam tada pisao, uspeh istorijskih misija kakve su bile „Vikinzi” i „Voyageri”, a danas „Cassini”, „New Horizons” i „Curiosity“, jasno pokazuju da su radioizotopski energetski sistemi[1] (RPS) – i dovoljne rezerve 238Pu – bile, jesu, i biće od krucijalne važnosti za američku kosmonautiku i njihove buduće istraživačke programe. Ali, pošto više nisu proizvodili sopstveni plutonijum, Amerikanci su bili prinuđeni da ga uvoze iz Rusije. Na njihovu žalost, uskoro su i oni prestali da proizvode ovaj izotop i vrlo brzo se ispostavilo da više niko na svetu ne proizvodi 238Pu (niti ima postrojenja za to). Ono malo što je NASA imala u svojim skladištima već je bilo rezervisamo za misije čiji razvoj je već bio u toku [„Mars Science Laboratory” (MSL), „Discovery №12″[2], „Outer Planets Flagship 1″[3] (OPF-1)]. Na osnovu pisma tadašnjeg direktora Nase, Michaela D. Griffina, poslatom 2008. Državnom sekretaru za energetiku S.D. Bodmanu, videlo se da će potrebe agencije za 238Pu biti neprestana pojava. Prema tadašnjoj proceni Griffina, NASA je do 2028. trebala da lansira 12 misija koje će imati potrebe za nuklearnim izvorom energije. Njima bi trebalo ukupno od 105 do 110 kg plutonijuma, što čak i da Amerika ponovo pokrene proces proizvodnje ne bi mogla da proizvede u sledećih 15–20 godina. U zaključku mog prvog teksta napisao sam da Amerikanci ubrzano rade na naprednijem i efikasnijem radioizotopskom termoelektričnom generatoru, nazvanom Stirlingov napredni radioizotopski generator (Advanced Stirling Radioisotope Generator, ASRG). On će koristiti Stirlingov motor radi pretvaranja termičke u električnu energiju. Konvertori Stirlingovog motora će biti znatno efikasniji od termoelektričnih baterija[4], što znači da će proizvoditi više struje nego njegovi prethodnici, iako će mu za to trebati samo četvrtina količine 238Pu. Pored toga, američko ministarstvo je obećalo da će razmotriti ponovnu proizvodnju ovog, očigledno, strateškog materijala“. Zatrovan domaćim iskustvima, ovu poslednju rečenicu sam samo prepisao, ne dajući joj (pre)veliki značaj. Zato sam se ne malo iznenadio kada sam početkom aprila pročitao izjavu Jima Greena, Nasinog direktora za planetna istraživanja, da je DoE rešilo da posle 25 godina OBNOVI proizvodnju plutonijuma–238, koji će se upotrebiti za nuklearni pogon „budućih Nasinih misija na Mars i objekte spoljnjeg solarnog sistema“. Na to ih je nateralo sve praznije skladište nuklearnog goriva za buduće Stirlingove generatore, koji su načelno projektovani da imaju specifičnu snagu 7 We/kg[5], što je znatno više od samo 2,8 We/kg koliko stvaraju generatori prethodne generacije Multi-Mission Radioisotope Thermoelectric Generators (MMRTG), ili 5,1 We/kg koliko su proizvodili još stariji RPS. Kao i RTG, i ASRG konvertuju toplotnu energiju u električnu, ali novi sistem ima pokretne delove. Unutar uređaja, toplota koju stvara nuklearno gorivo pomera magnetni klip brzinom od 100 puta u sekundi kroz okolni kalem stvarajući time električnu struju u žici. Klip se nalazi uokružen helijumom i ne dodiruje unutrašnjost mehanizma, čime je znatno povećana trajnost i fizičke karakteristike. NASA kaže da će Stirlingov sistem, koji zahteva mnogo manje plutonijuma i koji će davadi oko 130 vati struje, biti četiri puta efikasniji od tradicionalnih pretvarača. „Trenutno radimo na proizvodnji dve ASRG jedinice, F–1 i F–2, i nadamo se da ćemo biti gotovi do 2016. godine. Posle toga ići će u magacin ali bez goriva, i sačekaće da im precizno odredimo misiju.“ DoE je tesno sarađivala sa Nasom i ubrzala plan za testiranje postojećih nuklearnih reaktora za proizvodnju plutonijuma, Tehničari iz Nacionalne laboratorije u Oak Ridgeu (Tenesi) dobili su zadatak da neptunijum-237‎, veštački kreiran elemenat koji ne postoji u prirodi, stave u reaktor. Tamo će biti izložem jednomesečnom bombardovanju neutronima, nakon čega bi trebalo da „zarobi“ određeni broj neutrona i pretvoti se u plutonijum–238. Kada šipke u reaktoru budu izvučene, tehničari se nadaju da će pronaći malu količinu neophodnog plutonijuma.

Drago Dragović, preuzeto sa Astronomskog magazina uz dozvolu autora i urednika.

Astronautika vas potpuno besplatno vodi na Mars, ili bolje rečeno u Marsovu orbitu. Karta je u jednom smjeru. Povratka dakle nema. Pristup za dobivanje karte omogućen je svim punoljetnim građanima, no sudjelovati mogu i oni koji nemaju navršenih 18. godina uz dozvolu roditelja, staratelja, profesora.. Prijave se primaju od 01. svibnja do 01. srpnja. Lansiranje letjelice biti će obavljeno najranije 18. studenog ove godine… A sada za ozbiljno; Vodimo vas besplatno na Mars i to putem NASAine letjelice MAVEN (The Mars Atmosphere and Volatile Evolution Mission). Letjelica će biti lansirana 18. studenog raketom Atlas-V s raketodroma na Floridi sa zadaćom da pristigne u Marsovu orbitu te tamo izvrši istraživanja atmosfere i ionosfere Marsa, interakcije aktivnosti Sunca i Sunčeva vjetra a glavna joj je zadaća dokučiti kako i kamo je nestala nekadašnja (gusta) Marsova atmosfera te li se i na koji način taj proces i danas odvija. MAVEN će se pozabaviti i istraživanjem klime, geologije, prisustvom i raspodjelom vode te pogodnošću za život na Marsovoj površini tijekom povijesti, u današnje vrijeme te s pogledom na budućnost. Sudjelovanje u projektu MAVEN dio je aktivnosti namijenjenoj javnosti. Posjetite link; http://lasp.colorado.edu/maven/goingtomars/ na kojemu Vas očekuju kratke informacije o samoj robotičkoj misiji MAVEN te upute kako se registrirati (možete to i preko email servisa ili društvenih mreža) i sudjelovati u misiji. Putem „online“ obrasca od Vas se traži da upišete ime i prezime (možete i kratku poruku, haiku) nakon čega se na novom linku otvara „Priznanje“ o sudjelovanju koje možete spremiti kao JPEG dokument na računalo ili i isprintati. Tako upisana imena učesnika biti će pohranjena na DVD koji će se instalirati na kraj solarnog fotonaponskog panela letjelice s kojom će otputovati na višegodišnju misiju istraživanja Marsa. MAVEN će biti lansiran 18. studenog (tada se otvara tkz. lansirni prozorkoji traje do 07. prosinca) a na odredište će stići 22. rujna 2014. Sama letjelica mase je 903kg a većina opreme i instrumenata (izuzev solarnih panela i antene) nalazi se u kućištu kockastog oblika zapremine 0.20m3. Cijena misije nešto je manja od pola milijarde USD u što nije uključen trošak lansiranja od skoro 200 milijuna USD. Prema planu letjelica će biti operativna najmanje dvije godine s izgledima da se misija produži i znatno više obzirom će MAVEN služiti i kao radio relejna postaja za ostale misije na i oko Marsa. Nećemo Vam otkrivati više informacija, odite po svoju kartu i otputujte ka crvenom planetu. Besplatno je a usput ćete saznati i pokoju zanimljivost o svijetu pokraj našeg!

Na osnovu analize fotografija koje je na Zemlju poslala letelica Casini planetolozi su izračunali da ima blizu sto gejzira na Saturnovom satelitu Enceladusu. Po radnoj teoriji koja još čeka da bude potvrđena ispod površine Enceladusa nalazi se okean vode. Pod pritiskom ledenog pokrivača i stena nad njim, a i pod uticajem topline iz unutrašnjosti ovog satelita iz okeana, kroz pukotine na južnom polu, izbijaju mlazevi vode. Ova voda se brzo hladi i u vidu mlazeva ledenih čestica izleće više stotina kilometara u međuplanetarni prostor. Mlazevi su uočeni prvi put 2005. godine na snimcima Casinija. Enceladus je drugi po redu od glavnih Saturnovih satelita. To je, kako smatra ser Patrick Moore, najzagonetniji svet u čitavom Sunčevom sistemu. Otkrio ga je W. Herschel 28. kolovoza 1789. godine, a ime mu je nadenuo Johan Herschel  po jednom od titana iz grčke mitologije.

Aleksandar Zorkić, Astronomski magazin / Preuzeto uz dozvolu autora i portala.