astronautika.com

Nakon desetljeća šutnje, amerikanci su se vratili Mjesecu. NASAina letjelica LRO (Lunar Reconnaissance Orbiter) ubrzo po lansiranju započela je s radom u Mjesečevoj orbiti. Pristigle su i prve fotografije učinjene kamerom velike razlučivosti. Za naše čitatelje donosimo jednu od prvih pristiglih s LRO.
Riječ je o dva fotografska sustava na samoj letjelici, širokokutna kamera namijenjena za fotografiranje većih površina u kombinaciji s svojevrsnom «teleobjekitv» kamerom trebale bi dati dosad neviđenu preciznost detelja na Mjesecu, uključujući i prve snimke mjesta slijetanja kao i same bespilotne i pilotirane letjelice koje su sletjele na Mjesec tijekom proteklih desetljeća.

Jedna od prvih fotografija Mjeseca s LRO

Na prvim fotografijama učinjenim za potrebe testiranja sustava u području Mare Nubium (More Kiša) uhvaćeno je područje oko terminatora. Mjesto je to koje odjeljuje dnevni i noćni krajolik na Mjesecu. On se svakodnevno mijenja ovisno o osvijetljenosti Mjeseca i njegovom položaju u prostoru. Ta su područja najkontrastnija i najzanimljivija za istraživanja. Dobivena kvaliteta fotografija je odlična i u NASA su iznimno zadovoljni viđenim. No to još nije ni blizu krajnjih granica LROC fotografskog sustava. Za fotografije Mjeseca na kojima bi se trebali vidjeti ostaci letjelica ostavljenih na Mjesecu trebat ćemo ipak pričekati koji mjesec dok LRO ne zauzme svoju stabilnu, ciljanu putanju na svega 50km iznad površine našeg prirodnog satelita. Zanimljivo je kako je NASA na službenim stranicama misije LRO otvorila i mogućnost javnosti da svako od nas putem obrasca upiše koji djelić Mjeseca bi željeli slikati. Svi takvi zahtjevi će se pohraniti a dio njih i realizirati tijekom vremena, ovisno o putanji i nadlijetanju letjelice iznad izabranih ciljeva.
Pored LROC sustava i ostalih šest kapitalnih instrumenata; radar, detektor neutrina, senzor-teleskop kozmičkog zračenja, laserski visinomjer, specijalni toplomjer za mjerenje površinske temperature, te eksperimentalni RF radio-radar namijenjen potrazi za ledom ispod površine, započelo je s radom. Nakon nekoliko tjedana eksperimentiranja i kalibriranja ovih sustava, s radom će započeti i Lyman Alpha Mapping Project, specijalni uređaj namijenjen potrazi za ledom na Mjesecu u ultraljubičastom spektru. Pronalazak i lociranje zaliha vodenog leda ili i vode ključne su pretpostavke za gradnju Mjesečevih baza i kolonija s ljudskom posadom u desetljećima koja su pred nama.

Marino Tumpić

Sjećamo li se priče o putovanju oko svijeta za 80 dana?! Daleka putovanja bila su sve do pred koje desetljeće namijenjena samo avanturistima, bilo onim stvarnim bilo onima iz romana Julesa Vernea. Put oko svijeta danas je zrakoplovna realnost, uz malo potrage za jeftinim kartama po internetu, dostupna dostupna čak i studentskom buđetu.
Pa ipak, vijest da će Bertnard Piccard obletjeti svijet za dvadesetak ili nešto više dana zaslužuje da ju objavimo. Uspije li u tom naumu, Piccard  će postati prvi čovjek koji je obletio planetu u specijalno dizajniranom avionu pogonjenom solarnim ćelijama i akumulatorima.

Shematski prikaz letjelice HB-SIA

Razni avanturisti uputili su se na svoje odiseje balonima, ultralakim letjelicama, (pre)malim čamcima no dosad nitko nije obletio svijet onako kako je to zamislio Piccard.
Krila solarno pogonjele letjelice nazvane HB-SIA (gradit će ju Solar Impulse) biti će duga 61m. Konstrukcija izrađena od specijalnih umjetnih materijala imati će masu oko 1500kg. Za pogon biti će zadužena četiri niskoenergetska motora smještena u posebnim gondolama ispod krila gdje će se nalaziti i akumulatori za pohranu električne energije kako bi letjelica i noću bila operativna. Svaki od motora imati će mogućnost neovisnog rada o drugim motorima, a za učinkovitost raspodjele energije pobrinuti će se računala smještena u centralnoj gondoli. U njoj će biti mjesto za pilota i nužnu avioniku, te sustavi za dugotrajan boravak čovjeka. Pretpostavlja se maksimalna visina leta od 8500m. Ova letjelica zapravo više nalikuje jedrilicama nego klasičnim avionima, te je stoga nužna velika nosivost krila, a njihova površina s gornje strane projektirana je i za smještaj solarnih panela nove generacije koji mogu dati preko 100W snage po metru kvadratnom površine. Izrada prototipa HB-SIA je sada u tijeku. Pođe li sve prema planu Piccard bi na let mogao krenuti 2012. godine.

Prototip HB-SIA namijenjen ispitivanju pojedinih konstruktivnih elemenata

Interesantno je spomenuti kako u ovom trenutku zapravo na svijetu zapravo ne postoji kompletna tehnološka podrška za ovaj podvig. Najveći problem predstavlja noćni let i akumulacija dovoljnih količina električne energije do Sunce drugog jutra ponovo ne obasja solarne panele na krilima letjelice. Nove inovacije i izumi tek trebaju biti ostvareni u narednim mjesecima i godinama kako bi se poduhvat ostvario. Bespilotne letjelice na solarni pogon istraživane su i u vojnim strukturama. Britanska je vojska modelom Zephyr (2007.) uspjela ostvariti 54 sata neprekidnog leta solarno pogonjenog aviona, ali bez pilota!
Pri projektiranoj brzini leta od 50-150km/h (prosječno oko 70km/h) letjelici će trebati nešto više od dvadesetak dana za let oko planete. Upravo se u dugom vremenu leta krije najveći problem ovog pothvata! I pored sve elektronike koja će biti ugrađena u letjelicu, čovjekov nadzor ipak je od presudne važnosti. Računa se kako bi dobro istrenirani pilot mogao svoj posao obavljati neprekidno najviše do pet dana. Psihofizička sposobnost pilota biti će posljednja karika koja nedostaje u ovom projektu.
Inače, Piccard i njegov partner Andre Borschberg već imaju iskustva s avanturističkim pothvatima. Upravo je Piccard 1999. uspješno je obletio planet u balonu, no priznaje i sam kako je let solarno pogonjenim avionom znatno veća i neizvjesnija pustolovina, u rangu s onom J. Vernea.

Marino Tumpić

Skoro godinu dana nakon plana Malezijski telekomunikacijski satelit Measat-3 napokon se nalazi u Zemljinoj orbiti.
Raketom Zenit 3SLB s Ruskog kozmodroma u Baikonuru, deset minuta prije ponoći u nedjelju obavljeno je uspješno lansiranje Measata-3. Dvanaest minita kasnije telekomunikacijski satelit se nalazio u eliptičnoj Zemljinoj orbiti. Jučer ujutro u 06:15 kontrola nad letjelicom prepuštena je njezinim korisnicima. Biti će potrebno u dva navrata uključiti raketne motore finalnog raketnog stupnja (Block DM-SLB) kako bi se Measat-3 postavio u planiranu geostacionarnu putnju iznad Zemlje na visini od 36.000km. Sama letjelica također ima svoje potisnike za finu korekciju putanje. Taj će posao biti obavljen u narednih nekoliko tjedana, prije nego satelit postane operativan krajem srpnja.
Measat-3a na sebi nosi 12 Ku-band i 12 C-band transpondera namijenjen za pokrivanje tv i drugih komunikacijskih signala za potrebe Malezije i Indonezije, a pokrivanje signalom uključiti će Aziju, Europu, Afriku, Australiju, Indoneziju..

Lansiranje Measat-3 s Baikonura

Planirano vrijeme operativnog rada je 15 godina.
Da Measat-3a ne bi bio samo jedan u nizu komunikacijskih satelita pobrinula se igra sudbine tijekom kolovoza prošle godine. Measat-3 je bio spreman za lansiranje, no prilikom manevriranja dizalice na raketnom poligonu letjelica je bila štećena. Iz tog razloga lansiranje je odgođeno, otrovno gorivo za njezine manevarske motore ispumpano a sama letjelica vraćena u SAD na popravak. Nekoliko je tvrtki tijekom posljednjih mjeseci radilo na dekontaminaciji, otklanjanju kvarova i detaljnom ispitivanju letjelice. Tijekom svibnja započele su pripreme za njeno lansiranje u samom Baikonuru.
Letjelica se sada nalazi u svemiru i s njom je preko Australskih radio postaja uspostavljen prvi kontakt.

Marino Tumpić

Europska svemirska agencija započela je s ispitivanjima tehničkih mogućnosti gradnje vlastitog svemirskog broda s ljudskom posadom.

Iako se po proračunu ne može mjeriti s američkom i ruskom svemirskom agencijom ESA je već godinama etablirana svemirska agencija u svim područjima astronautike. Njezine su letjelice upućene ne samo u Zemljinu orbitu već i međuplanetarni prostor, a pojedini sklopovi i instrumenti nalaze se na velikom broju letjelica drugih svemirskih agencija. Na ISSu ESA je aktivni partner SAD, Rusiji, Japanu i Kanadi. Tijekom prošle godine europski Automated Transfer Vehicle (ATV), u naravi bespilotni transportni brod, uspješno je obavio smoju misiju k ISSu. No njegova je sadašnja zadaća da na ISS dopremi potrepštine nužne za rad ISSa. Nakon misje ATV se odvaja od ISSa i kontrolirano sagorijeva u atmosferi.

ATV, APOLLO i PROGRES

Europljani žele modificirati ATV u ARV (Advanced Re-entry Vehicle). Bespilotni svemirski brod sposoban da s ISSa na Zemlju u specijalo dizajniranom odjeljku vrati najmanje dvije tone korisnog tereta. Za taj posao nužno je isprojektirati specijalnu kapsulu i usvojiti tehnologiju specijalnih materijala (termičke obloge) sposobnih da izdrže temperature i preko 2000°C prilikom povratka kroz atmosferu. Logičan je to slijed događanja i planiranja proširenja upotrebe ATV-a. Iako potpuno različiti dizajnom i dimenzijama naspram Ruskog pandama – svemirskog broda Progres, ATV je na Pariškom zrakoplovnom showu prikazan kao model u mjerilu i u inačici svemirskog broda sposobnog za transport astronauta! Sličnost razmišljanja s Ruskim sustavom Progres – Sojuz je očigledna.
ATV je dug preko 10m, cilindričnog oblika promjera 4.5m, s mogućnošću da na ISS dopremi gotovo 8t korisnog tereta.
Tijekom narednih 18 mjeseci (uz veoma skroman proračun od samo 14 milijuna eura) Europski inženjeri moraju načiniti razvojen studije ATVa u inačicu ARV i moguću pilotiranu inačicu broda.
Europski astronauti u cijelosti zavise od svojih američkih i ruskih kolega pri letovima u svemir. Bude li se ISS nastavila koristiti i nakon 2020. godine, moguće je da se Europa odluči i na razvoj vlastitog svemirskog broda s ljudskom posadom, no samo u slučaju da je to tehnički ostvarivo i financijski ne previše rastrošno. ESA još uvijek ima u živom sjećanju projekt raketoplana klase Hermes (umanjena varijanta američkih raketoplana) koji je devedesetih godina prošlog stoljeća progutao velika financijska sredstva da bi na kraju cijeli projekt bio napušten poradi velikih troškova i tehničkih problema njegove realizacije.

ARV koncept naprednije inačice ATVa

Direktor ESAina odjela za ljudske letove u svemir, Simonetta Di Pippo izjavljuje kako ne žele uzalud potrošiti novce i vrijeme, no kako su sada spremni na prvi korak – inačicu ARV koja može vratiti koristan teret iz svemira. Kada uspojimo te tehnologije znati ćemo koliko bi nas koštao projekt transformiranja ATVa u nešto znatno “veće” – svemirski brod s ljudskom posadom te koliko bi nam vremena trebalo da ga načinimo operativnim. Cijeli taj postupak je kompliciran i traži puno modifikacija i novih riješenja postojećih kapaciteta. Što će na kraju biti odlučiti će članice ESA i raspoloživa financijska sredstva uz jasnu strategiju korišćenja svemira kako od strane Europljana tako i amerikanaca, rusa, kineza i drugih. Prema riječima Di Pippo nije sporno hoće li Europa imati vlastite svemirske brodove s ljudskom posadom, pitanje je samo hoće li to biti 2020. ili desetljeće, dva kasnije. Pored znanstvenika i poreznih obveznika o tome će ponajviše odlučivati političari, jer svemirske tehnologije (htjeli mi to ili ne) su i stvar prestiža.

Marino Tumpić