astronautika.com

Ruski premijer Dmitry Medvedev na sjednici vlade održanoj u ponedjeljak rekao je; “Dosta! Pogreške koje dovode do neuspješnih lansiranja, gubitka novca i ugleda Ruskog svemirskog programa više se neće tolerirati! Neznam što je dovelo do najnovijeg neuspješnog lansiranja i gubitka dvaju skupih satelita a nije me ni briga. Sljedeći tjedan javno ću objaviti imena odgovornih osoba (osobe) koje su krive za ovo i poduzeti sankcije. Ovakve se stvari u Rusiji više neće događati!”
Prilikom svog govora Medvedev je bio vidno ljutit a iz njegovih riječi jasno je kako on sam, a ni vlada, više nisu spremni tolerirati (sitne) pogreške koje već skoro po običaju dovode do gubitka korisnog tereta u Ruskoj astronautici. Svima je jasno kako su svemirske tehnologije riskantna tehnička misija, no kada broj neuspjeha zađe u “crveno” tada definitivno nešto treba promijeniti. Hoće li uvođenje željezne discipline promijeniti stvari nabolje ostaje da se vidi. U međuvremenu stopirana su sva planirana lansiranja rakete Proton-M. Iz Roscosmosa nema reakcija na izjavu premijera Medvedeva a ni na ranije pisanje dnevnika Kommersant o pogrešci na senzoru ventila goriva koje je dovelo do gubitka više od pola milijarde USD vrijednih telekomunikacijskih satelita za Ruskog i Indonezijskog operatera.

NASA je od 10. do 13. kolovoza radio-vezom roveru Curiosity uspješno instalirala novi programski paket primjeren radu na Marsu. U slobodnom prjevodu mogli bi reći kako je rover doslovce dobio “novi mozak”. Programski paket uspješno je instaliran na oba roverova računala, od koji je jedno stalno u pogonu a drugu radi u redundanciji. “Presađivanja mozga” bilo je nužno obzirom je ranija inačica programskog paketa bila namijenjena za let i slijetanje, buđenje rovera i samoprovjeru, ali ne i vožnji po Marsu. Veliki dio zamijenjenog softwarea” nam više nije potreban, rekao je Ben Cichy iz NASAina Jet Propulsion Laboratory. Sada nam treba programski paket namijenjen sigurnoj vožnji rovera po Marsovom tlu koji će omogućiti puni kapacitet njegovih istraživačkih mogućnosti-instrumenata. U startu misije roverova računala su predviđena za ovakve operacije. Zasigurno će ih biti još, ovisno o tome kako se interakcija rovera i Marsa pokaže tijekom vremena. Prva vožnja Curiositya očekuje se u narednim danima.

Prema pisanju Ruskog dnevnika “Kommersant”, čini se kako je krivac za gubitak dvaju satelita prilikom prošlotjednog lansiranja Ruskog Express MD2 i Indonezijskog Telkom-3 telekomunikacijskog satelita neispravan ventil na rezervoaru raketnog goriva. Pregledom telemetrijskih podataka pristiglih s raketnog bloka Brezze-M vidljivo je kako je očitana razina goriva već prilikom drugog paljenja raketnih motora bila preniska. Pri trećem paljenju senzor ventila očitao je nedovoljnu količinu goriva usljed čega je došlo do obustave rada raketnog motora svega sedam sekundi po njegovom uljučivanju. To je rezultiralo izbacivanjem satelita od Brezze-M te odvajanjem spremnka za gorivo. Sateliti su umjesto u geostacionarnu orbitu dospjeli u eliptičnu s karakteristikama 300x5000km. Obzirom na njihovu namjenu u toj su orbiti postali svemirsko smeće vrijedno preko pola milijarde USD. Raketa Proton-M svoj je posao odradila besprijekorno. Nezna se što je dovelo do oštećenja ventila, vrijednog svega nekoliko stotina USD. Roskosmos nije komentirao navode dnevnika “Kommersant”.

Osobni osvrt autora teksta;

Ma koliko simpatizirali Ruski pristup svemirskim (i inim) tehnologijama moramo stat na kocku, osvrnuti se i reći; Kriza je. Velika i suštinska.

Neuspjesi, poluuspjesi, prolongiranja i stopiranja pojedinih misija i programa koji su se zadnjih godina zaredali (iza sjajne fasade Sojuza i Progresa) jasno ukazuju kako se Ruski svemirski program nalazi u dubokoj krizi. Osobno, imam dojam da u Ruskim svemirskim tehnologijama ništa više nije sigurno da će raditi kako je zamišljeno.

Fantastična ambiciozna misija Phobosa 1 i 2 stigla je sredinom osamdesetih do Marsa i tamo zakazala (dvojka je čak i napravila poneku fotografiju). Taj je neuspjeh dio prihvatljivog tehnološkog rizika. Mars 96 nije stigao ni do Zemljine orbite u devedesetima, petnaest godina kasnije Phobos Grunt zavrtio se oko Zemlje i punio medijski prostor špekulacijama kada će i gdje pasti natrag na zemlju. Premali je to „tehnološki napredak“ a nasljednika nema ni na vidiku.

Opaska autora; predlažem čitanje tekstova kolege i prijatelja Drage Dragovića iz Beograda objavljenih u Astronomskom magazinu o tim misijama.

Evidentno je kako se Rusija u svemiru i danas oslanja na iskorištavanje i čerupanje tehničke i ljudske ostavštine iz nekadašnjeg SSSRa. Dvadeset i nešto godina nakon odlaska „državnog sojuza“ u povijest, vrijeme je da se nešto promijeni u suštini svemirskog programa. Rekli bi neki da se dogodio „sudar svjetova“, ili prevedeno na jezik realnosti; sudar generacija ljudi i tehnike a to jednostavno ne funkcionira. I tu treba staviti točku. Veliku. Baš onakvu kakvu su na tamošnji svemirski program vlasti stavile još prije dva desetljeća zavrnuvši financijska sredstva na minimum. Konačni udarac sustav si je zadao sam; otišli su ljudi (neki u mirovinu a drugi u zemlje koje financiraju pamet i znanje). „Uzaludni proboj goloruke pješačke satnije kroz tenkovske divizije“, da se slikovito izrazim o sporadičnim naporima da se „nešto“ ipak promijeni, dokrajčili su neuspjesi. Priči je kraj.

Traže se novi vizionari, s financijskim i tehnološkim pokrićem.

Pred Rusijom se, po meni, nalazi samo jedan ispravan put – odrazat trule grane i zadržati one koje su potpuno zdrave te posaditi novo stablo uspješnosti. U tom smislu  jasno reći kako je situacija u banani. Suradnja s drugim svemirskim agencijama (Europa, Indija, Kina, SAD) postaje imperativ opstanka. Nije mi namjera niti sam dovoljno duboko upoznat s situacijom na terenu u Ruskoj svemirskoj industriji da bih ovdje mogao dati riješenje problematike, no očigledno je kako tamo treba dovuć mlade ljude željene dokazivanja i istraživanja, pune entuzijazma. Treba im omogućiti financije i komunikaciju s drugima. Hitno, ali hitno im treba USPJEHA (nevjerojatno je koliko ljude ponese uspjeh). Bez iskustva i bez značajnih financija treba se osloniti na jednostavne, moderne, učinkovite i buđetski potpuno dosegljive robotičke letjelice i jeftine pouzdane rakete nosilice. Nitko ne očekuje da takve misije budu „za Nobela“, no što bi falilo dvama laganim, jednostavnim letjelicama – Marsovim i Venerinim orbiterima? Primjerice Mars 2017A kao letjelica koja će snimati Mars u njegovoj orbiti, proletjeti pokoji puta blizu Fobosa, uvježbati orijentaciju, manevriranje i radio relejne mogućnosti ispitne tehničke platforme – okosnice za buduće centralne blokove narednih misija. Letjelica polublizankinja (Mars 2017B), lansirana istom raketom (možda put preleta pokraj Jupitera ili Ceresa ili neke komete ili pak samo u prazan međuplanetarni prostor pa dokle stigne (a možda bi moga usput ispustiti i kuglu Sputnjik-1 tipa koja bi tresnula o Mars a uz malo sreće njezin „bip bip“ bi preživio sve do udara u tlo ili i više od toga?) dala bi odgovore na komunikacijske sposobnosti, istražila prostor u kojem se nalazi…Na ovu stranu Sunca, Ven-Mer 2017A i B bi krenule put Venere, bar jedna od njih bi ostala istraživati-orbitirati oko Zemljine blizankinje a druga opremljena pojačanim toplinskim štitom samo proletjela i nakratko pozdravila Messengera pored Merkura. Barem jedna od njih bi u venerinu atmosferu zaronila loptu s par senzora (i bip-bip-om). Možda negdje u nekom silosu neiskorišten (na svu sreću) čami ICBM dovoljne snage da odbaci u Mjesečevu orbitu derivat „pojačanog pikosatelita“ tipa Luna 2015A…

Iako bi ove misije naizgled bile bez suštinskih novih otkrića i nominacije za ultra-tehnološke strojeve kojima bi se svijet klanjao do poda, one bi dale uspjeh, osigurale mlade snage i iskustvo te dale dovoljno suštinskog znanja i snage za krenuti dalje. Uostalom ionako nikakovih misija neće biti niti na jedan od tih svjetova do 2020. godine. Njihova cijena ne bi bila beznačajna ali bi omogućila nicanje zdravog svemirskog stabla, stjecanje ljudi, iskustva i povjerenja, omogućile bi uspjeh koji onda može zaraznim mehanizmom entuzijazma prići novim, zahtjevnim misijama. Rusija u svemiru mora krenuti (opet) iz osnovne škole, htjeli to oni ili ne. Nastave li dosadašnjom praksom mogli bi izgubiti sve. Dovoljno bi bilo da se dogodi samo jedna katastrofa Sojuza i onda je sve stalo. Ovako, uz niskobuđetne, jednostavne, efikasne misije Rusija će imati šansu da iza 2020. ponovo postane svemirska sila, na stranu i Angara i Vostocny i novi transportni sustav…i sve.

Vi koji ste stigli do kraja ovog teksta imate puno pravo reći kako sam pretjerao u ovim razmisljanjima. Imajte na umu da je ovaj tekst pisan ispod suncobrana koji je tijekom subotnjeg popodneva na dan maksimuma Perzeida po prvi puta nakon nekoliko mjeseci suše u Istri poslužio kao kišobran. Miris kiše koji upravo udišem dao je poticaj za ukucavanje misli iz glave na ekran računala. Hoćemo li kroz desetak godina ipak biti svjedoci kiše uspjeha u Ruskom svemirskom programu ili i nadalje gledati nemoć nekad najvećeg svemirskog diva?

Snimke koje ovih dana u sve većem broju pristižu s Marsa od strane NASAine misije Mars Science Laboratory pokazuju fantastične pejzaže ali i trenutke odvijanja same misije. Opremljen mnogobrojnim kamerama, Curiosity je snimao sve sekvence misije pa tako i sam let kroz donje slojeve atmosfere i trenutke slijetanja. Na dijelu završne putanje pri aktivaciji padobrana došlo je do odvajanja toplinskog štita koji je snimljen kamerom MARDI tijekom pada prema površini. Izgledom podsjeća na “pravi leteći tanjur” četiri i pol metra u promjeru. Tako, odsad osim letećih tanjura u Zemljinoj atmosferi imamo i njihovog pandama u Marsovoj atmosferi.
Curiosity se svakim danom sve više budi iz polusna. Njegovi uređaji i instrumenti u punoj su kondiciji a kontrolori misije uključuju ih i testiraju prije nego rover pokrenu po prvi puta. Pristigla je i prva “panoramska fotografija” načinjena tehničkim kamerama sa glavnog jarbola. Iz NASA ističu kako su sve dosad objavljene fotografije samo uvod u još bolje materijale koje će Curiosity slati na Zemlju čim se rover u cijelosti osposobi za planirane radne zadatke. Treba reći kako su sve pristigle fotografije načinjene uporabom “tehničkih” kamera koje služe inženjerima i kontrolorima misije za dobivanje podataka o samom roveru i terenu koji ga okružuje. Kamere visoke rezolucije smještene na glavnom jarbolu tek trebaju biti aktivirane.