astronautika.com

Svi znamo kako vidjeti vlastitu sjenku, okrenuti se suprotno od izvora svjetla i eto je! No kako vidjeti sjenku planete? Malo teže no princip je isti. Istina ograničeni smo prostornim uvjetima na koje nemožemo utjecati. Zemlju sjenku moguće je vidjeti svakog vedrog jutra tijekom kraćeg vremena prije izlaska Sunca te isto tako navečer nakon zalaska Sunca. Što nam je dakle potrebno? Pozicionirati se na mjestu s kojeg nam je horizont u potpunosti vidljiv u horizontalnoj ravni te gledati na suprotnu stranu od mjesta izlaska, odnosno zalaska Sunca. Evo kako smo sjenku naše planete uhvatili fotoaparatom jutros u Vidulinima. Nešto prije izlaska Sunca pogled smo usmjerili prema zapadu. Plavo nebo blijedi kako pogled spuštamo prema zapadnom horizontu. Nešto niže vidimo pojas crvenog neba do čega dolazi zbog loma svjetlosti u atmosferi. Ispod crvenog pojasa („anti-twilight arch“) pa do linije horizonta proteže se tanki, tamni pojas. To je Zemljina sjenka! Na isti način Zemljinu sjenku možete vidjeti navečer s razlikom što ćete u tom slučaju sjenku planete potražiti nad istočnim horizontom.

Nikoli Tesli pripisuju svakakva dostignuća kako ona koja je ostvario tako i ona koja nije. „Aalternativci“ mu često podmeću čak i nadnaravne moći ili pak vanzemaljsko porijeklo. Vizionar koji je svojim radom osigurao „besmrtnost“ u ovom našem slučaju ipak je posredni krivac za nešto što smo izgubili na našem nebu; Zodijakalnu svjetlost. U vrijeme naših djedova i baka, prije doba elektrifikacije a naročito prije eskaliranja svjetlosnog zagađenja krajem veljače i početkom ožujka naši su stariji svjedočili pojavi „lažne zore“ odnosno „lažnog sumraka“. Radi se zapravo o golim okom vidljivom odsjaju Sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do mikro-asteroida promjera jednog metra, koji orbitiraju oko Sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko naše zvijezde kreću i svi planeti. Kako se zviježđa zodijaka prividno nalaze u istoj ravnini, to je po njima ova pojava dobila naziv – zodijakalna svjetlost. Pojava je nalikovala početku jutarnjeg svitanja prije nego se ono stvarno događalo, odnosno sumraku nakon pravog sumraka. Nebo je nad istočnim odnosno zapadnim horizontom zbog zodijakalne svjetlosti bilo poosvijetljeno. Iz naših je krajeva zodijakalnu svjetlost zbog njenog pozicioniranja na nebu najlakše zapaziti krajem veljače i početkom ožujka, te ujesen sredinom listopada, kada je ravnina ekliptike najokomitije položena u odnosu na horizont. Tada je ona najsjajnija i moguće ju je uočiti i golim okom na nebu. Opažanje zodijakalne svjetlosti traži od opažača da bude na veoma tamnom području bez svjetlosnog zagađenja te da tijekom desetak minuta akomodira oči na potpuni mrak. Vrijeme u kojem je moguće opaziti zodijakalnu svjetlost je sat ili dva prije izlaska Sunca nad istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska Sunca na zapadu. Ono što ćete vidjeti je blijedi, 15° širok svjetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta. Zodijakalnu svjetlost ne možete zamijeniti za Mliječni put koji se sada proteže visoko na nebu prolazeći preko zenita do druge strane horizonta. Jedino treba pripaziti da se neki od izvora svjetlosnog zagađenja u daljini krivo ne “prepozna” kao svjetlost zodijaka. Prvi pisani dokumenti o opažanju zodijakalne svjetlosti potječu od Perzijskog astronoma i matematičara Omar Khayyama a njezinu prirodu objasnio je talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini 1683. godine

U znanstvenom časopisu Nature upravo je objavljen članak o otkriću najmanje sedam exoplaneta oko male zvijezde, crvenog patuljka, udaljene 40 svjetlosnih godina od nas u zviježđu Vodenjaka. TRAPPIST-1 naziv je zvijezde oko koje se nalazi višestruki planetarni sustav. U ovom trenutku ovo je naš najbolji ulov po pitanju potrage za životom negdje u svemiru izjavio je Brice-Olivier Demory, profesor sa University of Bern’s Center for Space and Habitability, ujedno i jedan od autora spomenutog članka u časopisu Nature. Intenzivna istraživanja ovog planetarnog sustava unatrag godinu dana teleskopima sa zemlje i iz svemira neupitno su dokazala postojanje najmanje sedam stjenovitih exoplaneta nalik Zemlji, Marsu ili Veneri.. Udaljenosti nekih od tih exoplaneta od njihove matične zvijezde dozvoljavaju postojanje tekuće vode na površini. Uskoro ćemo biti u mogućnosti da novom generacijom zemaljskih i svemirskih teleskopa (James Webb Space Telescope) detaljno istražimo atmosferu tih nebeskih tijela i markiramo postojanje primjerice ozona ali i eventualnih znakova biološke aktivnosti na njima. Sa interpretacijom podataka u astrobiološkom smislu moramo biti jako oprezni, riječ je o udaljenim svjetovima i neke stvari nemoraju biti onakve kakve bismo očekivali, kaže Demory. TRAPPIST-1 sada se nalazi u fokusu astronomskih istraživanja. Cijela je priča otpočela prije godinu dana kada su oko ovog crvenog patuljka najprije otkrivene tri exoplanete a zatim još četiri. Istraživanja su odradili teleskopi iz Čilea, Maroka, Hawaiia, Tenerifa, Južne afrike te svemirski teleskopi Spitzer i HST. Eventualno postojanje intelignetnog života na tehničkoj razini naše civilizacije prema riječima Petra Gljušćića (Astronomska Udruga Vidulini) znači kako je čak i „primitivna“ radio komunikacija moguća gledano kroz vremensko razdoblje od dvije do tri generacije. Nekoliko stotina kandidata nalik na sustav TRAPPIST-1 čeka na skeniranja teleskpima diljem svijeta u narednim godinama. Prava uzbuđenja tek započinju i to u našem bliskom zvjezdanom susjedstvu.

Dani su sve duži, topliji, koloritniji.. To posebice važi u predvečerja kada je zalazak Sunca kombiniran sa igrom boja, oblaka, svjetla i sjene. Pola sata nakon zalaska Sunca pa dalje u noć nad jugozapadnim horizontom imamo prigodu vidjeti pravu „nebesku starletu“ u maksimalnom sjaju. Planet Venera ovih dana i tjedana blješti sjajem poput zvijezde -4.8m. To je ujedno maksimalni sjaj koji ovaj planet može dostići na našem nebu. Veneru nemožemo promašiti pogledom, markantno dominira večernjim nebom. Nešto južnije i poviše nje nalazi se i planet Mars. Njega je već teže uočiti na prvi pogled ali uz zvjezdanu kartu koja se nalazi u opremi članka neće biti većih problema da ga ugledate i identificirate. Božica ljubavi i bog rata (Venera, Mars) ispratiti će nam zimska predvečerja prema proljeću. Riječ je o prividnom susretu dvaju planeta koje u stvarnosti dijeli stotinu i pedeset milijuna kilometara. Imate li volje i vremena, pokušajte pogledati da li je svjetlost koja nam dolazi reflektirana od Venerine atmosfere dovoljno jaka da načini jedva primjetnu sjenu. Nekima je to pošlo za rukom, ili bolje rečeno okom, da uoče.

Prošlo je osamdeset i sedam godina od kada je pored postojeće, poznate, osmorice lutajućih putnika oko našeg Sunca otkriven i deveti putnik (putnik, lutalica – planet).  Pluton, najudaljeniji planet našeg zvjezdanog sustava otkriven je 18. veljače 1930. od strane američkog astronoma Clyde Tombaugha (1906.-1997.). Godinu dana prije otkrića Plutona Tombaugh je kao „dečko bez akademske naobrazbe“ primljen u svojstvu pomoćnog radnika (astronoma) na Lowellovu zvjezdarnicu u Arizoni. Radio je naporno i kao čistač i kao astronom. Neumorni entuzijasta uspio je na foto pločama neba pronaći nedostajući objekt Sunčeva sustava. Sa dokazima se pojavio pred astronomima i rekao; Pronašao sam Vaš nedostajući planet. Astronomi su odmah prionuli matematičkim izračunima i potvrdili njegovo otkriće. Svijetu je ono objavljeno (nakon svih provjera) dana 13. ožujka 1930. U međuvremenu, 2006. godine, administrativnom odlukom Međunarodnog astronomskog saveza, Pluton je izgubio status planete. Plutonova putanja oko Sunca veoma je izdužena, kada se nalazi najbliže Suncu (4.5 milijarde km) čak zalazi unutar Neptunove putanje, no kada je najdalje njegova udaljenost od Sunca je gotovo 7.5 milijardi km. Promjer Plutona iznosi 1.187 km. Oko Sunca obiđe jednom u 248 godina, pa proizilazi da kako je od njegovog otkrića do danas jedva prošao trećinu jedne orbite oko Sunca. Nakon preleta letjelice New Horizons pored Plutona (2015.) taj je dalek, neugledan i nepoznat svijet odjednom postao iznimno interesantan i zanimljiv. Nitko se nije nadao otkrićima koja su radio vezom tijekom više od godinu dana pristizala na Zemlju. Pet većih satelita nalazi se oko Plutona; Charon, Nix, Hydra, Kerberos i Styx. Iza Plutona krije se nemjerljivo prostranstvo u kojem nas tek očekuju nova otkrića. Pepeo njegova otkrivača nalazi se u specijalnom kontejneru na letjelici New Horizons. Ta je lijepa gesta omage današnjih znanstvenika i inženjera prema čovjeku koji je pomaknuo granice ljudskog znanja. Tombaugh je iza sebe otkriće jedne komete i nekoliko stotina asterioda te gotovo dvije tisuće promjenjivih zvijezda uz skoro 30.000 galaktika koje do tada nismo imali u katalozima. Pluton je moguće vidjeti samo velikim astronomskim instrumentima kao sićušnu, slabašnu zvjezdicu na nebu. Svima koji na današnji dan slave rođendan, eto prilike da im proslava bude začinjena i podatkom kako je upravo 18. veljače prije osamdeset i sedam godina svijet postao bogatiji za jedno veliko i važno otkriće!