astronautika.com

Izgleda da je napokon i u vrhu Ruske politike postalo jasno (ili bar jasnije) kako je svemirska supersila sve bliže neželjenom cilju; dotaknuti dno u svemirskim istraživanjima. Iako su brojna lansiranja s tamošnjih raketodroma statistički lijepo štivo, u stvarnosti nedostaje samo jedan jedini incident pilotiranih Sojuza (jedan je bespilotni Progres prošle godine izgubljen) pa da se cijeli sustav raspadne. Nakon serije neuspješnih lansiranja što je dovelo do gubitka desetak vrijednih letjelica u zadnjih 18 mjeseci, premijer i predsjednik Rusije ozbiljno su zaprijetili svemirskoj industriji kako više nesmije biti pogrešaka. Najave brojnih misija i projekata česte su u medijima, iako se iza njih počesto kriju samo lijepe želje. Posljednja od njih dolazi iz ustiju zamjenika premijera Dmitrya Rogozina koji predlaže svemirsku postaju na i oko Mjeseca. “Zašto ne pokušati, zašto se ne bi fokusirali na jedan veliki cilj?”, tako nešto podiglo bi nas na noge kaže Rogozin. Iako takva najava daje dodatnu konfuziju u ciljevima Ruskog svemirskog programa, Rogozin je ispravno poentirao problem koji potkopava tamošnju industriju zadnja dva desetljaća.

“Rusija mora jasno precizirati što, kako i kada želi raditi i postići u svemiru!” Najprije treba sjesti i realno sagledati stvari s financijskog, tehničkog , organizacijskog, političkog i svakog drugog gledišta a zatim prići njihovoj realizaciji. Upravo se u tome krije ključ izlaska Rusije iz krize svemirskog programa. Ostavke i otkazi rukovodećem kadru neće previše pomoći, uvođenje reda i discipline u sve segmente neophodno je, no tome mora prethoditi jasan plan i program rada. Kada postavimo egzaktne ciljeve tada ćemo moći započeti njihovu realizaciju, zaključuje Rogozin. Upravo u toj rečenici krije se nada da bi na istoku uskoro mogli zapuhati neki novi vjetrovi!?

Sutra ujutro (srijeda 12.rujna) sjajna planeta Venera i naš prirodni satelit Mjesec zaplesati će priljubljeni nebeski ples. Iako će se ova dva sjajna nebeska objekta gledano s Zemlje naći posve blizu jedno drugome, u stvarnosti oni se nalaze jako daleko. U jutarnjim satima tako će nas od Venere dijeliti 139 milijuna kilometara dok će Mjesec biti udaljen „svega“ 390 tisuća kilometara.

Venera na nebu sjaji poput zvijezde -4.2 magnitude a izlazi nad istočnim horizontom nekoliko minuta prije 03 sata ujutro. Prividno se nalazi u zviježđu Raka, nedaleko slabašnog ali lijepog zvjezdanog skupa kojeg nazivamo Jaslice (M44). Istovremeno Mjesec se nalazi u posljednjoj četvrti, Sunce obasjava tek 18% njegove površine (vidljivo s Zemlje) no i to je dovoljno za sjaj od -8.2 magnitude. Poviše njih nalazi se i velika plinovita planeta Jupiter koja je jučer, prema svemu sudeći, doživjela udar asteroida primjećen vizualno i fotografski od strane dvojice američkih astronoma amatera. Robotička letjelica Juno upravo je tijekom ovih dana preduzela nekoliko zahtjevnih manevara kako bi kroz nekoliko godina stigla do Jupitera u trinaestomjesečnu znanstvenu misiju. Ustanete li ranije, svakako pogledajte ovaj susret planeta na našem nebu. Za to vam nisu potrebna nikakova tehnička pomagala, već samo neometan pogled k istočnom horizontu. Poradi lakše orijentacije i prepoznavanja nebeskih objekata pogledajte priložene ilustracije. Nije teško, ne košta i ne boli – isplati se, pokušajte!

Dotaknuti svemir prije lansiranja?! Prilikom konstrukcije svemrskih letjelica inženjeri moraju “zaboraviti” na klasične pretpostavke okružja u kojem će neka tehnička tvorevina raditi. Zasigurno ste na nekom mobitelu, usisavaču, ventilatoru…vidjeli oznake kako će stvar raditi prema garantiranim specifikacijama ukoliko se nalazi u temperaturnom rasponu npr. od -10°C do +45°C, određenoj vlažnosti sredine, atmosferskom pritisku i slično. Sami lako uviđamo da se naši mobiteli izvrgnuti zimskim temperaturama u najmanju ruku ponašaju usporeno, zaboravimo li pak tu “igračkicu” ljeti ispod vjetrobranskog stakla automobila teško da ćemo se ponovo služiti njome, privremeno crni ekran najmanje je što se može dogoditi..

U svemiru vladaju neki potpuno drugačiji uvjeti. Radijacija, ekstremne razlike temperature, odsustvo atmosfere, vakuum, samo su neki od uvjeta koje u normalnim okolnostima na Zemlji nemožemo iskusiti. Zbog toga u NASAi svoje letjelice, landere, rovere i njihova sklopovlja redovno podvrgavaju svemirskim (ne)prilikama. U tu svrhu koristi se Jet Propulsion Laboratory Space Simulator. Zgrada u kojoj je postavljena velika komora sposobna da nakratko simulira svemir često se koristi ne bi li inženjeri prije slanja letjelica daleko od Zemlje provjerilii jel sve radi kako je planirano odnosno gdje se nalazi potencijalna kritična točka koja bi mogla ugroziti skupu misiju. Svemirski simulator je zapravo čelična komora cilindričnog oblika promjera osam a visine dvadeset i šest metara opremljena mnogobrojnim sustavima koji omogućavaju primjerice simulaciju jakog Sunčevog zračenja ili temperaturnih razlika između -195°C do  +93° C. Svemirski simulator izgrađen je 1962. godine i otada niti jedna letjelica koju je gradio ili opremao JPL nije dobila zeleno svjetlo za lansiranje prije nego je s uspjehom položila test u njemu. Gotovo da i nije bilo letjelice koja je iz prvog pokušaja prošla test u našoj komori kaže Andrew Rose. Javnosti praktično nepoznata laboratorija u pomalo neuglednoj zgradi s prerijetkim medijskim predstavljanjima, redovito se nadograđuje kako bi čim bolje mogla odsimulirati uvjete diljem Sunčeva sustava. Zato, kada slijedeći puta uživate u povratnim informacijama koje nam šalju svemirske letjelice sjetite se kako dio zasluga i slave pripada upravo ljudima koji na Zemlji žive najbliže svemiru.

U noći sa petka na subotu obitelj Vucelic koja živi blizu San Diega u SAD objavila je tužnu činjenicu;  Umro je Mike Vucelic, 1930.-2012. Mike Vucelic (Milojko Vucelić, 82) našoj javnosti nije previše poznat, no riječ je o čovjeku koji je za vrijeme Apolla imao veliki utjecaj u segmentima stvaranja programa čovjekova osvajanja Mjeseca. Možda tome najbolje svjedoči posveta astronauta Michaela Colinsa, pilota Apolla 11, ispisana na oplati svemirskog broda; “Ovo mi je bila najbolja letjelica kojom sam ikad upravljao”. Vucelicu je astronaut Collins osobno predao fotografiju tog “grafita”.

Njegov doprinos spašavanju astronauta u misiji Apollo 13 neporeciv je, baš kao i zasluge u zajedničkoj svemirskoj misiji SAD i SSSR “Apollo-Sojuz” realiziranoj u najtežim vremenima dok je hladnoratovska atmosfera divljala svijetom. Vucelic se kasnije upustio i u poslovne vode, te bio izuzetno cijenjen i poštivan poslodavac.

U proljeće 2011. svojim automobilom putuje nebrojenim miljama u društvu Harrya Scotta, Olava Zipsera i Miroslava Amruša Kiša u pustinju Mohave, Kalifornija, kako bi se iz prve ruke uvjerio u ono što tamo stvaraju Randa i Rod Milliron, osnivači i voditelji Interorbital Systemsa, privatne tvrtke koja gradi rakete, između ostalih i rakete koje u svemir trebaju ponjeti prvi hrvatski satelit. Osim toga Vucelic je na prijedlog Ambruša Kiša pristao biti glavni tehnički savjetnih u timu “SYNERGY MOON”, čiji smo i mi u Astronomskoj udruzi Vidulini dio (u sklopu Google Lunar X Prize projekta). Sredinom svibnja trebao je posjetiti Hrvatsku. Samo dva dana prije puta u hitnoći je podvrgnut medicinskim pretragama koje su pokazale agresivnu opaku bolest protiv koje nije bilo lijeka. Mike je prihvatio neizbježno svojim tehničkim pogledom na svijet. U ostavštini nam je dao dječačku snagu da se izborimo za novi svijet, ili bolje rečeno “novi svemir” u kojem i mali i veliki imaju svoju šansu.

Zbogom i Hvala ti Mike!

Raketoplan OV 105, poznatiji kao Endeavour, ponovo će letjeti i to već 17. rujna. Neće to biti samostalni let u svemir već posljednji let na leđima Boeinga 747 SCA kojime će raketoplan biti prebačen iz Kennedyjeva svemirskog centra na Floridi do međunarodne zračne luke u Los Angelesu. Avionski let od Floride do Kalifornije obično traje nekoliko sati, no tandem Boeing-Endeavour dotaknuti će pistu aerodroma Los Angeles tek 20. listopada. Zahvaljujući posebnom dopuštenju Federal Aviation Administration NASAi je omogućen prelet letjelica iznad  mnogih gradova diljem SAD i to na samo par stotina metara visine. Cape Canaveral, Stennis Space Center, New Orleans, Sacramento, San Francisco..samo su neki od njih. Biti će to edukacijsko-demonstracijski let kako bi ljudi vidjeli ponos američke svemirske industrije. Nakon prizemljenja u LA Endeavour će nekoliko tjedana provesti u hangaru gdje će ga tehničari pripremiti za 20 kilometarsku cestovnu odiseju do California Science Center. Od 30. listopada nadalje, Endeavour trajno ostaje kao izložak u Samuel Oschin Space Shutle Endeavour Display Pavilion kao spomen na jedno doba čovjekova istraživanja svemira. Posljednju svemirsku misiju Endeavour je odradio tijekom svibnja prošle godine. Proizveden je 1990. a prvi let obavio je sredinom 1992. i najmlađi je u NASAinoj floti raketoplana. Odradio je dvadeset pet uspješnih misija ukupno provevši u svemiru 296 dana pri čemu je prešao gotovo 200 milijuna kilometara tijekom 4.671 orbite oko Zemlje. Dvanaest puta pristao je na ISS a jednom i na nekadašnju rusku svemirsku postaju MIR.