astronautika.com

Ponedjeljak, 20. ožujka u 11:28 ujutro po našem vremenu započinje proljeće. Ovo koloritno godišnje doba počinje u trenutku kada Sunce na svom prividnom godišnjem kretanju presiječe ekvator i krene na sjever. Istovremeno svim obitavateljima južne Zemljine polutke počinje jesen. Prvog dana proljeća Sunce izlazi u 06:08, u 12:12 prolazi kroz meridijan na visini od 44.9° iznad horizonta a zalazi u 18:17 (podaci za lokalitet Vidulini!). Početak proljeća još nazivamo i proljetnim ekvinocijem ili proljetnom ravnodnevnicom. Trajanje dana i noći približno je jednako, a kako proljeće bude odmicalo noći će se sve više skraćivati a dani produžavati. Proljeće će trajati do 21. lipnja u 06:24, kada počinje ljeto.

Sve do pred koji dan, navečer nakon zalaska Sunca visoko na zapadnom horizontu dočekivala nas je sjajna Venera. U svega nekoliko dana njezin je sjaj pomalo izbljedio te se osjetno spustila prema horizontu. No prave, „dramatične“ promjene očekuju nas u narednih desetak dana. Doslovce svake večeri golim okom lako ćemo uočiti kako položaj Venere iznad horizonta ubrzano „opada“. Kroz desetak dana toliko će se „približiti“ Suncu te ju više nećemo vidjeti. Razlog tome je nebeska mehanika. Venera kruži oko Sunca i sada se nalazi na dijelu putanje kada će se naći između Zemlje i Sunca (donja konjukcija). Kratko vrijeme prije, za vrijeme i poslje konjukcije koja nastupa 25. ožujka Veneru nije moguće vidjeti jer se nalazi preblizu i ispred Sunca. Koloritni proljetni sumraci i večeri ostati će tako bez glavne zvijezde na sceni. „Dok jednom ne smrkne drugom ne svane“, glasi udomaćena narodna uzrečica. Prevedeno na nebeski jezik to krajem ožujka i početkom travnja znači da će odlaskom Venere sa večernjeg neba njezino mjesto (nakratko) zauzeti planet najbliži Suncu – Merkur. Istina on je daleko manji, znatno udaljeniji i osjetno manjeg sjaja no malo ga je ljudi zaista vidjelo. Sa naših prostora to se događa svega u par navrata po par dana godišnje i ovo je najbolja ovogodišnja prigoda za vidjeti daleki Merkur. Slična situacija dogodila se početkom 2015. godine što smo zabilježili fotoaparatom za vrijeme koloritnog predvečerja iz centralne Istre. Ipak, naše nebo neće ostati bez sjajne zvijezde tijekom večeri i noći. Za to će se pobrinuti sjajni Jupiter koji izlazi nad istočnim horizontom nedugo nakon zalaska Sunca. A kakva je daljnja sudbina naše večernje zvijezde, „Večernjače“ kako je lokalni naziv za Veneru? Blistava! Već prvih dana travnja uočiti ćemo ju ponovo na nebu ali ovaj puta nad istočnim horizontom nedugo prije izlaska Sunca. Večernjača će se preobraziti u blistavu jutarnju “zvijezdu” -Zornjaču, odnosno Danicu.

Prema analizi Teal Group iz Fairfaxa (Virginia, SAD) u narednih deset* godina tržište svemirskih letjelica iznositi će basnoslovnih 250 milijardi USD i to ne računajući troškove razvoja, lansiranja i upotrebe raketa, pilotiranih svemirskih brodova i postaja! Ove je podatke iznio glavni analitičar Teal grupacije Marco Cáceres na Satellite 2017 Conference & Exhibition održanoj prošlog tjedna (06.-09. ožujka) u Washingtonu. Grupacija Teal bavi se analizom svemirskog tržišta za civilne i vojne potrebe. Ova su predviđanja temeljena na poznatim podacima i proračunima rasta i potreba tržišta. Prije dvije godine (2015.) bilo je izgledno lansiranje nešto preko četiri tisuće novih letjelica u narednih deset godina da bi se lani (2016.) ta cifra „pouzdano“ popela na preko pet tisuća letjelica. Ove godine u svemir će se prema najavama lansirati najmanje 443 letjelice, u 2018. gotovo šest stotina nakon čega pojedinih godina brojke rastu i na preko 1200 letjelica. Gotovo 80% čine komercijalne letjelice, desetak postotaka su civilne letjelice pod državnim ingerencijama, 6.5% otpada na specijalizirane vojne letjelice a preostalo čine letjelice u ingerenciji sveučilišta ili neprofitnih organizacija. Preko 92% letjelica završiti će u nižoj Zemljinoj orbiti, šest posto njih se pozicionira na geostacionarnu orbitu a ostatak čine međuplanetarne letjelice. Evidentan je porast tržišta svemirskih letjelica u svakom pogledu. Najinteresantije i najnepredvidljivije je svakako tržište u klasama malih, mini, mikro i piko („cubesat“) pa čak i nano satelita (od nekoliko desetaka kilograma pa do svega nekoliko desetaka grama ukupne mase!). Tu valja očekivati pravi „boom“ lansiranja ovakvih letjelica koje će svojim projektantima i/ili vlasnicima omogućiti ulazak u svijet tržišta komunikacija, navigacije, meteorologije, fotografije, monitoringa (gospodarstvo, poljoprivreda, agrikultura, ekologija..), istraživanja, edukacije… U prvim danima ove godine Washington post i magazin Forbes objavili su predviđanja tržišne vrijednosti upravo ove potonje grupacije „malih“ letjelica u rasponu od osam do dvadeset i pet milijardi USD. Ne treba previše razmišljati kako svemir postaje gospodarska grana sa osiguranim tržištem i iznimno velikim profitom temeljenom na znanju! Upravo se i u tom smjeru odvijaju aktivnosti u sklopu Istarskog svemirskog programa. „Probiti led“ a zatim se i gospodarski uključiti u raspodjelu izdašnog svemirskog kolača.

*OP/A; U PR članku objavljenom na SpaceDaily navodi se dvadesetogodišnji period, no kako su svi izračuni broja letjelica učinjeni za razdoblje za narednih deset godina mišljenje je autora teksta kako se izračun vrijednosti tržišta odnosi upravo na predstojeće deset godišnje razdoblje.

Nije tajna kako su vrhunski sportaši daleko više plaćeni od vrhunskih znanstvenika koji istražuju svemirska prostranstva. Manje je poznato kako proračuni za izradu poznatih, markantnih sportskih arena (čitaj; stadiona, igrališta..) dostižu „astronomske iznose“, usporedive sa proračunima bespilotnih letjelica koje istražuju svjetove u Sunčevom sustavu, nerijetko ih i premašuju. Razlika je u tome što ima daleko više stadiona od broja svemirskih letjelica. Javnost itekako može percipirati veličinu primjerice rukometnog ili košarkaškog igrališta, košarkaške ili rukometne lopte. Mali broj ljudi zapravo ima pravu predodžbu veličine svemirskih letjelica. Za vas smo izabrali primjer usporedbe košarkaškog igrališta i bespilotne letjelice Juno u orbiti oko Jupitera. Dimenzije standardnog košarkaškog igrališta iznose 28mx15m (29mx15m NBA). S druge strane tijelo letjelice Juno mjeri 3.5×3.5×3.5m (aprox), na njoj se nalaze tri fotonaponska panela od kojih svaki mjeri gotovo 3m širine i 9m dužine. Pogledajmo ilustraciju koja nam zorno prikazuje kako to izgleda „na terenu“ i u usporedbi sa čovjekom. Juno postavljena u sredinu košarkakog igrališta izgleda prilično impresivno. Ova letjelica istražuje Jupiter i tamo je sada jedini robotički izaslanik ljudske vrste. Najudaljenija je to letjelica od Sunca koja za svoj elektroenergetski sustav koristi fotonaponske panele. Njezini fotonaponski paneli po efikasnosti (i cijeni) daleko prevazilaze one koje koristimo na Zemlji, pa ipak iako ima ukupno 72m2 „fotonaponskih prijemnika“ u najpovoljnijem položaju oni tamo daju svega 480W struje (sjetite sa kako npr kućni usisivač za svoj rad treba četiri do pet puta više, oko 2000W). Sport i svemir? Da, može i zajedno!

Astronomi u svojim istraživanjima svemirskih prostranstava koriste mnogobrojne instrumente. Neki su javnosti poznatiji neki baš i nisu. Senzore za istraživanje svemira nalazimo na svemirskim letjelicama, avionima, na planinskim vrhovima, u pustinjama, duboko pod zemljom.. Radio teleskopi često služe i kao kulisa za SF filmove. Nedavno je Drago Dragović (Astronomski magazin) u jednom od svojih bravuroznih tekstova o svemirskim istraživanjima za opremu članka iskoristio fotomontažu sedamdeset metarskog radioteleskopa NASine komunikacijske mreže DSN (Deep Space Network) postavljene u središte velikog stadiona. Upravo nam takva ilustracija u punoj mjeri pokazuje veličinu i složenost uređaja koji nam omogućava komunikaciju sa svemirskim letjelicam daleko u svemiru. Tko zna možda će baš ta ili neka takva antena jednog dana zaprimiti signale neke vanzemaljske civilizacije…