astronautika.com

U vrijeme kad su dvanaestorica prošetala Mjesecom činilo se kako je A.C. Clarke bio pesimist smještajući međuplanetarna putovanja u 2001., odnosno 2010. godinu. Javnosti se činilo kako je Mjesec tek usputna epizoda u osvajanju svemira i kako prave odiseje samo što nisu uslijedile. Nije bilo tako. Reći da sudbina nije tako htjela bilo bi pre naivno. Geopolitički gledano prestala je ikakva potreba za daljnjim trošenjem enormnih količina novca na čovjekov put po svemiru. Financijski izvori su presušili, a tehnologije su mahom bile pod potpunom ingerencijom vojnih struktura. Nastupilo je dugo vremensko razdoblje koje bismo uvjetno mogli nazvati bezidejnošću u kreiranju novih astronautičkih programa. Početkom XXI stoljeća stvari se mijenjaju. Danas, pred kraj drugog desetljeća XXI stoljeća na pragu smo budućnosti, onakve kakvu smo priželjkivali prije par desetljeća. Novo tisućljeće omogućilo je širu dostupnost tehnologija, politika je shvatila da ne želi trošiti državne novce ali da joj se sviđa uzlet privatnika u svemirskim istraživanjima i okoristiti se njima u propagandne svrhe a bez rizika. Privatnici su pronašli svoj interes u svemiru i stvar je krenula. Tisuće privatnih inicijativa ustremilo se ka nebu, tisuće su i propale. Iskrsnuli su novi manji i veći igrači. Ekipe okupljene oko Google Lunar XPrize fondacije pokazale su kako se može u svemir skoro pa „iz garaže“, istina trebati će im još malo vremena da bljesnu u punom sjaju ali rakete Neptun, Vector, Electron već su obavile pokusne letove a uskoro će i na tržište. Oni sa puno debljim novčanikom izgurali su na svjetlo dana danas respektabilne tvrtke poput Blue Origina, Virgin Galactica, Sierra Nevada Corporation, Orbital ATK ili SpaceXa. Tvrtku Blue Origin osnovao je Jeff Bezos 2000. godine. Tvrtka je dugo vremena poslovala samozatajno a na sebe su skrenuli pažnju 2003. kupovinom zemljišta u Texasu. Dvije godine kasnije Bezos objavljuje u medijima kako će njegova tvrtka slati kapsule sa nekoliko turista-putnika iznad Karmanove granice raketom koja će polijetati i slijetati vertikalno te se nanovo i nanovo koristiti zajedno sa svemirskom kapsulom. Dočekan je s podsmjehom a danas ima osvojenu tehnologiju raketnih motora, svemirski kompleks a raketa New Shepard i svemirska kapsula obavile su nekoliko uspješnih misija. Istina, zasad, bez ljudske posade ali to je samo pitanje vremena, bliske budućnosti. Raketa New Shepard polijeće vertikalno i na visinu od preko sto kilometara ispucava suborbitalnu kapsulu s astronautima. Potom raketa pomoću aerodinamičkih površina, manevarskih te glavnih motora sigurno slijeće kako bi se nanovo koristila. Kapsula nakon odvajanja od rakete nastavlja let iznad Karmanove linije a zatim se vraća na Zemlju te aterira pomoću padobrana i nanovo se koristi u sljedećoj misiji. Richard Branson osnovao je 2004. tvrtku Virgin Galactic. Koncept aviona i rakete namijenjen slanju šestero putnika uz dvoje astronauta u suborbitalni let s maksimalnom visinom iznad sto kilometara nije bio nov. Virgin Galactic prihvatio se posla a priča je zaživjela kroz projekt White Knight One & Space Ship One da bi nakon evaluacije i razvoja projekta stigli do letne konfiguracije White Knight Two i Space Ship Two. Svemirska luka Mojave u Kaliforniji i America u Novom Meksiku njihovi su „interfejsi“ ka svemiru. Matična letjelica, specijalni avion uzljeće sa piste a ispod sebe nosi suborbitalnu letjelicu. Na visini od petnajstak kilometara otpušta ju i ona kreće na samostalni let pomoću raketnog motora. Avion se potom vraća na aerodrom a suorbitalna letjelica ka rubu svemira. Nakon visinskog maksimuma Space Ship Two se poput jedrilice također vraća na aerodrom odakle je poletio. Stotine ljudi platilo je kartu za ovakve letove po cijeni od preko dvijesto tisuća USD. Ispitivanja su odmakla daleko, letovi su uzeli i prvi ljudski danak u katastrofi letjelice VSS Enterprise (2014.) kada je poginuo kopilot Michael Alsbury. Mnogobrojne odgode prvih komercijalnih letova usljed zahtjevnih rekonstrukcija letjelice i promjene raketnog motora uzrok su da jos nemamo prve komercijalne letove, no i tu je sve pitanje vremena u skorijoj budućnosti. Sierra Nevada Corporation stara je tvrtka na području svemirskih tehnologija, osnovana 1963. od strane Johna Chisholma da bi 1994. tvrtku otkupili Fatih i Eren Ozmen koji ju i dalje vode. Njihovi se planovi vrte oko svemirskog broda Dreeam Chaser koji u svemir polijeće na vrhu rakete Atlas V, doprema do sedam astronauta ili pet tona tereta na ISS i vraća se na Zemlju poput raketoplana. Sa NASA imaju sklopljen ugovor o najmanje šest lansiranja ka ISSu u vremenu od 2019. do 2024. Postoje i druge zanimljive varijante lansiranja i dimenzija letjelice sa podosta mogućih kombinacije koje bi realno mogle zaživjeti. Intenzivna testiranja i letna ispitivanja su u tijeku. Dream Chaser je predaleko odmakao i pitanje je (opet) samo vremena kada će uhvatiti i zaživjeti svoje snove. Projekt se inače uvelike oslanja na ruske letjelice tog tipa (BOR 4, MiG 105), američki projekt X-20 te europski raketoplan Hermes. Postoji i ideja da se jedna pilotirana misija ove letjelice iskoristi za novi servis Hubble Space Telescope-a što bi mu produžilo život za još desetak godina. Orbital ATK, kao mala tvrtka Orbital osnovan od strane tri studenta-prijatelja sa Harvarda 1982. (David W. Thompson, Bruce Ferguson i Scott Webster) danas udružen sa Alliant Techsystems ozbiljan je igrač. Propulzija, rakete, elektronika svemirske sonde (Dawn, TESS..), bespilotni svemirski brodovi tipa Cygnus za opskrbu ISSa njihov su proizvod. Privatna tvrtka koja svoju svemirsku tehnologiju pravi sa petnaest tisuća zaposlenika i obrće velika financijska sredstva. Prema referencama njihova vojnog programa može se uvidjeti koliko je povjerenje i najosjetljivijih vojnih struktura naspram privatnika u svemiru. Globalno poznati Boeing za NASA radi novi svemirski brod CTS 100 Starliner čiji je domet Mjesec, možda asteroidi ili čak i Mars. Iako Orbital ATK i Boeing ne spadaju direktno u kategoriju privatnika nove svemirske ere navodimo ih radi usporedbe sa „novajlijama“ i definitivnom pomaku ka novoj svemirskoj eri sredinom XXI stoljeća. Najpoznatiji igrač u njoj je svakako Elon Musk i njegova tvrtka SpaceX osnovana 2002. Ni njima nije baš puno njih vjerovalo da će petnaest godina kasnije višekratna upotreba jedne te iste rakete (Falcon 9) i svemirskog broda (Dragon) biti „toliko uobičajna stvar“ da nakon prvih par letova moraju majstorski idigravati igru „mačke i miša“ sa medijima kako bi bili u centru pažnje. Dijeli nas godina, dvije ili tri od prvih lansiranja ljudi u Zemljinu orbitu i/ili prema Mjesecu u pilotiranoj verziji bespilotnog broda Dragon koji sada već standardno pristaje na ISS i obavlja uspješne misije dvosmjernog transporta opreme za život i rad astronauta na ISS. Ne samo to, SpaceX-ova „velika raketa“ (Falcon Heavy) po lansiranju postati će najjača raketa na svijetu! Možete li zamisliti, privatna raketa nekoliko puta jača od bilo koje danas operativne rakete na cijelom svijetu. To se prije petnaest, deset pa skoro ni pet godina nije moglo ni zamisliti. Malo bi se tko kladio na reprezentaciju Jamajke da će osvojiti tri zlatne medalje na skijalištima Zimskih olimpijskih igara, a još bi manje njih dalo svoj novac početkom tisućljeća na ovakav scenario razvoja astronautike. To je naša realnost, napokon smo na pragu pravog skoka u čovjekovom stremljenju ka svemiru.

Fondacija Google Lunar XPrize (GLXP) objavila je kako pet pobjedničkih timova, finalista međunarodnog natjecanja u osvajanju Mjeseca, prema svemu sudeći ne mogu na vrijeme odraditi završnu utakmicu (slijetanje robota na Mjesečevo tlo) te se stoga Googleova nagrada u iznosu od 30 milijuna USD neće dodijeliti. Nakon zahtjevnih deset godina rada i višestrukih eliminacijskih utakmica u finalu GLXPa od početnih stotinu i šest timova ostalo je svega njih pet! Američki Moon Express, izraelski SpaceIL, indijski Team Indus, japanski HAKUTO i međunarodni TEAM SYNERGY MOON (sa sastavnicom Astronomska udruga Vidulini u Republici Hrvatskoj). Fondacija GLXP završno će priopćenje i odluku objaviti po isteku krajnjeg roka Natjecanja, nakon 31.ožujka ove godine. Znači li ovo kraj za “Googleovu utrku ka Mjesecu”? Gledano sa financijsko-regulatorne strane DA, sa organizacijsko-tehničke strane NE. Google Lunar XPrize ostaje aktivan i nakon isteka krajnjeg roka Natjecanja – što nam to govori? Posljednjih mjeseci a posebice posljednjih tjedana i dana obavljene su mnogobrojne konzultacije između finalista i GLXP. Nakon što je postalo izvjesno da raketa Electron neće na vrijeme biti spremna za put ka Mjesecu otpale su šanse američkog tima za pobjedu. Ne tako davni tehnički problemi i kašnjenje SpaceXovih raketa Falcon i pored potpisanog Ugovora o lansiranju (te izostanak drugog lansirnog igrača) prizemljili su Izraelsku ekipu. I jedni i drugi su na put k Mjesecu uložili gotovo dvije stotine milijuna USD. Indijci i japanci su nakon utrošenih pedesetak milijuna USD u posljednjim trenucima utakmice već viđeni kao pobjednici u zajedničkoj misiji na Mjesec. Sve dok im početkom siječnja ISRO (Indijska nacionalna svemirska agencija) jednostrano nije otkazala dogovoreno lansiranje čime su i oni ispali iz utrke. InterOrbitalove rakete klase Neptun zasigurno su najinovativnije kako po modularnom pristupu gradnji rakete i konstrukciji raketnog motora tako i po lansirnom silosu (lansirnoj rampi) za lansiranje sa morske površine. Zahtjevna testiranja i usvajanje tehnologija uzela su vremenski danak a time i mogućnost da TEAM SYNERGY MOON (TSM) pobijedi u utrci do kraja ožujka. Imajući sve ovo u vidu, za zajedničkim stolom, petero finalista, Googlea i Fondacije GLXP dogovorili su usuglašeno priopćenje za javnost i medije u kojem petero finalista ostaje bez krajnjeg pobjednika a glavna se nagrada neće dodijeliti. Kada bi svaki XPrize natječaj imao apsolutnog pobjednika to bi značilo da naše ciljeve nismo postavili dovoljno visoko izjavili su direktori GLXP fondacije Peter H. Diamandis i Marcus Shingles u potpisu GLXPova priopćenja za medije, dodajući kako su ponosni na sve timove od onih s početka utrke a posebice na petero finalista koji su bez gotovo ikakve državne potpore izdržali deset godina ubitačnog tempa na putu ka Mjesecu. Diljem svijeta u novu svemirsku utrku koju je GLXP pokrenuo 2007. godine uloženo je kroz sve timove na ovaj ili onaj način gotovo pola milijarde USD. Stotine pa i tisuće ljudi direktno je kroz razne vidove suradnje radilo na Googleovoj Nemogućoj misiji u kojoj mali privatni David(i) zasad nisu pobijedili velike državne Golijate. Svega je šest velikih svemirskih agencija do sada uspjelo ostvariti misije ka Mjesecu (Rusija, SAD, Kina, Indija, Japan, EU). Nakon svega četiri od pet finalista završavaju svoje programe za put ka Mjesecu, neki će ih obustaviti u cijelosti ili segmentima, drugi modificirati, treći (poput nekih timova koji nisu dospjeli u finale) se udružuju/pridružuju novim projektima a jedino TEAM SYNERGY MOON sa svojom ekipom iz cijelog svijeta, pridruženim timovima koji su stali u polufinalu (Team Stellar, Omega Envoy, SpaceMeta i IndependenceX) te Astronomskom udrugom Vidulini nastavlja put ka Mjesecu. CNN se uspio dokopati parcijalne povjerljive dokumentacije te objavio, a što su prenijeli i drugi svjetski mediji, kako TSM do kraja godine namjerava realizirati Nemoguću misiju na Mjesec, prekasno za dobivanje trideset milijuna USD ali u duhu GLXPove nove svemirske ere – svemira dostupnog svakome. Diamandis i Shingles u svojem službenom priopćenju najavljuju kako će Googleova fondacija i nadalje (nefinancijski) podržavati nastojanja koja su u duhu GLXP a što može rezultirati novim nazivnikom utrke sa uključivanjem novih pokrovitelja, globalnom promocijom ali i na razne druge načine. U vrijeme kada je GLXP nastao priča o robotičkoj misiji na Mjesecu realiziranoj od strane malih privatnih timova činila se kao jako daleka znanstvena fantastika. Deset godina kasnije, danas, na nekoliko malih privatnih raketnih rampi diljem svijeta obavljena su ili se obavljaju testiranja nevelikih ali ozbiljnih raketa spremnih da u bližoj budućnosti u svemir ponesu letjelice, landere, rovere ka drugim svjetovima. Da kreiraju svemir kakav početkom tisućljeća nismo mogli ni zamisliti. Petero pobjednika, petero finalista GLXPove svemirske odiseje uz Googleovu podršku i vlastiti rad te edukativno-popularizatorsko djelovanje stotinama milijuna ljudi širom planeta dali su novu sliku svijeta.

Nebojša Stanojević, direktor TEAM SYNERGY MOON
Kada smo prije deset godina krenuli sa TEAM SYNERGY MOON u natjecanje Google Lunar XPrize fondacije malo je tko vjerovao da se tako nešto može realizirati. Naš ključ uspjeha bio je i ostaje sinergija umova iz cijelog svijeta. Mjesec je samo jedna stepenica u našim daljnjim nastojanjima. Stepenica od koje ne odustajemo već gradimo mostove pomoću kojih svijet pretvaramo u bolje mjesto u svemiru. Neki ljudi odlaze na spavanje kako bi sanjali, mi se budimo i snove pretvaramo u stvarnost. Aktualna objava Fondacije GLXP tek je tračak vidljive svemirske sante koju sa njima i ekipama cijelog svijeta dogovaramo za nastavak priče koji slijedi. U međuvremenu pričekajmo kraj ožujka za završnu objavu GLXPa.

Marino Tumpić, predsjednik Astronomske udruge Vidulini
Svijet kakav danas poznajemo i živimo prije samo desetak godina nije postojao. Privatne rakete i svemirski brodovi koji sigurno lete u svemir i vraćaju se natrag kako bi se ponovo koristili, korak do svemirskog turizma, društvene mreže… bile su nam daleko poput komunikatora (mobitela) u prvim Zvjezdanim stazama. Danas su takvi komunikatori u realnom životu muzejski eksponati. Astronomska udruga Vidulini kao hrvatski reprezent TEAM SYNERGY MOON zajedno sa timovima iz cijelog svijeta sudionik je kreiranja budućnosti i svijeta kakav nas očekuje u narednim godinama. Izdržati sve ove godine na osobnoj, financijskoj, tehničkoj razini, biti među pet finalista, pet pobjednika Google Lunar XPrize-a za sve nas u Vidulinima predstavlja izniman uspjeh kojeg danas (vjerojatno) nismo ni svjesni u cijelosti.

Jedanaestero studenata pete godine smjera Turizam i razvoj na kolegiju Selektivni turizam Fakulteta za ekonomiju i turizam „Dr.Mijo Mirković“, Pula, kojeg vodi dr.sc. Aljoša Vitasović, uz pomoć gostujućeg predavača Marina Tumpića, voditelja Istarskog svemirskog programa, osmislilo je zanimljiv aeronautičko-astronautički projekt pod nazivom „Story in space“. Vaše priče prvi puta u (bliskom)svemiru je prvi i jedini takav projekt na svijetu načinjen u suradnji FET-a i Istarskog svemirskog programa-Prvog hrvatskog svemirskog programa (ISP-PHSP). Projekt „Story in space“ međunarodnog je karaktera, namijenjen svim uzrastima a posebice mlađoj populaciji. Cilj mu je upoznati nas sa svemirom i svemirskim istraživanjima u kojem na jednostavan i zanimljiv način svatko može sudjelovati. Javnost će se putem web stranica, medija i društvenih mreža informirati o predstojećem lansiranju bespilotne letjelice HISTRION 109 u bliski svemir tijekom ljeta ove godine. Na posebnom mikročipu u letjelici će se između ostalog nalaziti i imena i prezimena, fotografije, video-isječci i priče svih sudionika koji će iste putem web sučelja (aplikacije) moći upisati u bazu podataka a koja će se pred lansiranje „prepisati“ na mikročip i kao digitalni zapis poletjeti ka nebeskim visinama. U svega par klikova mišem javnost i mediji će tako na interaktivan način saznati osnovne informacije o astronautici i astronomiji, misiji HISTRIONa 109, ISP-PHSP te prenijeti informaciju o našim nastojanjima diljem svijeta. FETovi studenti na taj način poručuju kako učenje može biti zabavno i zanimljivo te kako svemir nije samo za „velike i moćne“ već da on pripada svima nama. Ovaj je projekt još jedan od rezultata suradnje FETa i AUV u oblikovanju inovacije turističke ponude ne samo Istarske županije već i Republike Hrvatske što potvrđuje orijentaciju FETa prema inovativnom pristupu u implementaciji teorijskih znanja u realnom gospodarskom okružju. „Story in space“ potekao je od inicijalnog projekta „Moje ime u svemiru“ kojeg je početkom aktualne školske godine pokrenulo nekoliko osnovnih i srednjih škola u Istarskoj županiji u suradnji sa Vidulinima. Na ovaj način demonstrirana je vertikalna kompatibilnost i kontinuitet našeg odgojno obrazovnog sustava. Operativni start projekta „Story in space“, kao gotovog proizvoda dostupnog cijelom svijetu putem interneta, dogovoren je za 12. travnja, na dan obilježavanja Gagarinova leta u svemir. Lea Bratović, Tena Tadijanović, Lea Štimac, Anja Pintar, Arijana Štambuk, Kristina Farena, Vedrana Gordić, Monika Bojko, Iva Zvonar, Sanda Poropat i Loris Pilar studenti pete godine smjera Turizam i razvoj čine tim „FETovih jedanaest“ zaslužnih za realizaciju ovog projekta.

Poput čovjeka i tehnika vremenom evoluira. Stvaranje nove vrste tehničkih tvorevina u startu je usmjereno na osmišljavanje ideja i želja s jedne strane i mogućnosti odnosno financija s druge. Takva se situacija dogodila i sa svemirskim postajama. S jedne strane ondašnja znanstveno-fantastična literatura i filmska umjetnost već su nas dobrano obasipali svemirskim letjelicama kakve ćemo u stvarnosti imati tek za koje desetljeće ili i kasnije, konstruktori su morali krenuti usvajati gradivo iz početka, poput prvašića u osnovnoj školi. Sredinom šesdesetih godina XX stoljeća krenulo se ozbiljno u planiranje operativnih svemirskih postaja u Zemljinoj orbiti. Tehnički gledano dosadašnje svemirske postaje možemo podijeliti u četiri generacije (podjela autora teksta, op.a.). Nulta generacija svemirskih postaja nije zaživjela u stvarnosti ali je iznjedrila dovoljno dobar materijal za evoluciju promišljanja što i kako dalje. Tu generaciju karakterizira gradnja svemirske postaje i njezino lansiranje u svemir zajedno sa astronautima u svemirskom brodu koji je prikvačen na nju u startu. Po dolasku u svemir astronauti bi prešli iz broda u postaju i započeli radne zadatke. Kada se resursi postaje potroše, astronauti se vraćaju kući sa svemirskim brodom a sudbina takve postaje je zapečaćena. Bez pristanišnih modula nulta generacija svemirskih postaja podrazumijeva jednokratnu „potrošnu robu“. Preglomazno, preskupo i krajnje neekonomično iz svih aspekata te nije ni čudo da koncept nije zaživio. Prva generacija svemirskih postaja podrazumijeva lansiranje nastanjivog ljudskog habitata manjih ili većih gabarita kao neovisne tehničke cjeline sa jednim pristanišnim modulom na koji će se kasnije spajati pilotirani ili nepilotirani svemirski brodovi. Samo jedno pristanišno mjesto znači da istovremeno sa postajom može biti spojen samo jedan svemirski brod. Opremljene su aktivnim ili pasivnim sustavom spajanja sa pojedinačnim svemirskim brodovima. Resursi postaje ograničeni su onime što je u nju ukrcano prije lansiranja. Na njima se nalaze instrumentalna, energetska i raketna sekcija te prostor za život i rad posade uključivo i toalet. Nalazimo tu i sustave za reciklažu zraka, tjelesnih izlučevina i spremište otpadnih materija (ne u svim postajama prve generacije). Ne postoji mogućnost prepumpavanja goriva, vode, kisika (izuzev postaja prve „plus“ generacije). Ovisno o dužini boravka i potrošnji resursa takve postaje omogućavaju boravak najviše do tri, četiti ili pet posada sa ograničenim vremenskim trajanjem. Istina, astronauti u svemirskim brodovima dijelomično nadopunjavaju resurse takve vrste postaja no radi se samo o usporavanju negativnog trenda potrošnje ne i o mogućnosti potpune nadopune istih. Po završetku misija u postajama te vrste astronauti su u svemirskim brodovima sobom u brodovima na Zemlju vraćali masimalno moguće količine otpada kako bi rasteretili prostor i opremu istih ali i to je bio samo trend usporavanja volumena otpada koji vremenom zauzimao sve više i više mjesta u njima. Takve su bile sve sovjetske (Saljut 1,2,3,4 i 5) i američka (Skylab) postaje prve generacije. Izuzetak čine kineske svemirske postaje „prve plus“ generacije (Tiangong 1 i 2) kod kojih je omogućeno prepumpavanje goriva, vode i kisika sa bespilotnih transportnih brodova ali i nadalje ostaje ključan problem. Nemogućnost istovremenog spajanja dva ili više svemirskih brodova istovremeno kao ni novih velikih modula a bez toga nema njihove dugotrajnosti ni komoditeta posade (izuzev komoditeta u zaista velikom Skylabu) u svemiru. Drugu generaciju svemirskih postaja predstavljaju Saljut 6 i 7. Iako se po dimenzijama nisu krucijalno razlikovale od ranijih iz serije Saljut tu je došlo do generacijskog pomaka u tehničkom smislu. Osim prednjeg pristanišnog modula, drugačijom raspodjelom instrumentalnog i raketnog bloka omogućen je „tunel“ do zadnjeg dijela postaje gdje je ugrađen drugi pristanišni modul. Time je omogućeno istovremeno pristajanje dva svemirska broda, bilo da je riječ o jednom pilotiranom a drugom nepilotiranom, transportnom, brodu ili o dva pilotirana broda. Sada je omogućeno prepumpavanje goriva, kisika i vode sa brodova u postaju. Manevriranje postajom (nužnost povremenog podizanja visine leta zbog neumitnog gubitka iste usljed gravitacijskog, atmosferskog i Sunčevog djelovanja) uz pomoć raketnih motora na transportnim a po potrebi i pilotiranim brodovima. Astronauti u postaji sada su mogli prenjeti koristan teret koji dopremaju transportni nepilotirani brodovi u postaju a iz nje sav otpad prebaciti u tako ispražnjeni prostor transportnog broda. Time je osigurana dugotrajna operativnost postaje. U takvim je okolnostima moguć istovremeni boravak posada dvaju svemirskih brodova (istovremeno do šest astronauta za razliku od maksimalno dva, odnosno tri na prvoj generaciji) na postaji u raznim kombinacijama; dugotrajna primarna posada i kraći posjet sekundarne posade, rotacija astronauta između posada, izlasci astronauta izvan postaje u svemirske šetnje zbog instaliranja nove ili zamjene postojeće opreme, poprava i slično. Dvije sovjetske postaje druge generacije udomile su na desetke i desetke svemirskih brodova. Izvršeno je i spajanje velikih habitabilnih modula. Na postaji i dalje postoje samo dva pristanišna modula za svemirske brodove, obzirom je jedno pristanišno mjesto na postaji i velikom modulu zauzeto njihovim međusobnim spajanjem a slobodno ostaje drugo pristanišno mjesto na velikom modulu. Bila je ovo uspješna uvertira za svemirske postaje treće generacije koju predstavljaju nekadašnji sovjetsko-ruski MIR i aktualna Međunarodna svemirska postaja, ISS (International Space Station). Veliki broj pristanišnih mjesta, pristanišni čvorovi, omogućavaju spajanje velikog broja većih i manjih modula kao i istovremeno spajanje nekoliko različitih svemirskih brodova sa i bez ljudske posade. Broj članova posade na ovoj generaciji postaja varira od najmanje troje, redovno šestero, povremeno devetero (uz pristajanje tri Sojuza) pa i do trinaestero astronauta (za vrijeme pristajanja raketoplana sa sedmeročlanom posadom, dok su isti bili u uporabi). U bliskoj budućnosti, kad postanu operativni svemirski brodovi tipa Federacija, Orion, CTS 100.. na ISSu će ponovo boraviti desetak ili više astronauta odjednom. Trećoj generaciji postaja pripadati će i buduća kineska svemirska postaja Tiangong 3. Sve dosadašnje postaje nalazile su se ili se sada (ISS, Tiangong 1 i 2) nalaze u niskoj orbiti oko Zemlje (cca na 400km visine) i moguće ih je na par minuta vidjeti golim okom, noću, kao sporoputujuće zvijezde kada nadlijeću nad nama zahvaljujući refleksiji Sunčevih zraka svjetla od njihovih modula, radijatora topline i fotonaponskih solarnih panela. Sa mnoštvom modula, energetskom samodostatnošću (izuzev goriva za raketne motore), najmanje udvojenim kritičnim sustavima treća generacija trenutno predstavlja vrhunac svemirskih tehnologija kojima čovječanstvo raspolaže. U budućnosti (negdje oko 2030.) možemo očekivati nastanak četvrte generacije svemirskih postaja. One se konstrukcijski gledano neće odveć udaljiti od MIRa ili ISSa ali uz jednu bitnu razliku. Nalaziti će se znatno dalje, u orbiti oko Mjeseca ili na međuplanetarnom putovanju, što će njihovo održavanje i osiguranje sigurnosti posada dovesti na daleko zahtjevniji nivo. Realno je u narednom desetljeću, ili nešto kasnije, očekivati i privatne svemirske postaje. Neke od njih (Bigelov Aerospace i drugi) vrlo vjerojatno će se temeljiti na varijabilnoj konstrukciji „na napuhavanje“. Ta se tehnologija upravo iskušava na jednom od ISSovih modula sa vrlo obećavajućim rezultatima. Konstrukcije na napuhavanje zauzimaju znatno manje mjesta u startu a jednom u svemiru provode se u volumenski znatno veće habitate. Po svemu ostalom pripadati će posebnoj vrsti postaja druge, odnosno treće generacije. Jednom u daljnjoj budućnosti, svakako ne prije 2050., stići ćemo i do pete generacije svemirskih postaja. Tehnički gledano sadržavati će sve navedeno iz prijašnjih generacija uz dva potpuno nova elementa. Umjetna gravitacija u makar jednom modulu, odnosno dijelu postaje te potpuna samodostatnost u svakom pogledu. To podrazumijeva reciklažu (skoro) svih otpadnih tvari te stvaranje zraka, vode i hrane u vlastitom ambijentu – svojevrsni ekosustav zatvorenog tipa. Ovo potonje je vrlo lako napisati za razliku od provedbe istog što će biti enormno velik izazov u svakom pogledu. Prisjetimo li se parcijalnog uspjeha takvih ekosustava (sovjetski BIOS-3 i američki Biosphere 2) na zemlji, njih će u svemiru biti daleko teže napraviti, gotovo da je to na ivici zanstvene fantastike. Istina astronauti u svemiru već provode više ili manje uspješne eksperimente u tom smjeru. Male plantaže raznolikog bilja, od onih ukrasnih do povrća za konzumaciju, danas su stvarnost. Proteći će još puno sezona sunčanja i kupanja na Istarskim plažama prije nego budemo mogli računati da ćemo u svemirskim postajama sa sobom imati ama baš sve što nam treba, neovisni o opskrbi sa Zemlje.

Prvi smisleni crtež svemirske nastambe sa permanentnom ljudskom posadom napravio je i objavio Herman Potočnik (22.XII 1892., Pula – 27.VIII 1929., Beč) u svojoj knjizi „Das Problem der Befahrung des Weltraums – der Raketen Motor“ (Problem vožnje po svemiru – Raketni motor). Potočnik, porijeklom slovenac, rodom istrijan, državljanin Austro-ugarske monarhije, profesijom časnik zadužio nas je više nego što to mislimo. Knjiga je objavljena na prijelazu 1928./1929. godine u Berlinu od strane izdavača Richarda Carla Schmidta. Na 188 stranica sa stotinu vlastoručno nacrtanih ilustracija Potočnik je vizionarskim umom detaljno razradio cijelovite tehnološke, probleme konstrukcije, izgradnje i održavanja naseljene svemirske nastambe. Otišao je u svojim promišljanjima i korak dalje. On u svom djelu obilato razmatra društveno-sociološke i psiho-fizičke aspekte čovjekova boravka u takvom svemirskom ambijentu. Opisao je rakete sa tri stupnja, izračunao geostacionarnu orbitu, elaborirao zašto i kako će se svemirska nastamba koristiti u znanstveno-istraživačke svrhe provođenjem eksperimenata u svemirskom okružju, opažanje zemlje iz svemira u mirnodopske svrhe te izrazio zabrinutost ali i sumnju glede mogućnosti da se ista koristi u vojne svrhe. Glavna poglavlja su nakon samo par mjeseci po objavljivanju prevedena na engleski te objavljena u američkom časopisu Science Wonder Stories (VII-IX 1929.) kao tematski serijal. Godine 1935. knjiga je u cijelosti prevedena na Ruski, 1986. na slovenski, 1999. NASA izdaje cijeloviti prijevod knjige a od 2004. dostupna je i na hrvatskom jeziku (Marino Fonović, Labin Art Press). Herman Potočnik koristio se pseudonimom Hermann Noordung i po njemu je stekao svjetsku slavu i prepoznatljivost. Kod nas je još uvijek, nažalost, poprilično nepoznata osoba iako mu ruski i američki povijesničari pripisuju pionirsko afirmiranje svemirske arhitekture čime je bio daleko ispred svog vremena. Prijateljevao je sa Hermannom Oberthom i dopisivao se s njime. Da je poživio moguće bi se pridružio imenima poput Hohmana, Goddarda, Hofta, von Brauna, Koroleva.. velikana svemirske ere čovječanstva. Kada je 1945. u britanskom magazinu «Wirless World», Arthur C. Clarke objavio članak o geostacionarnom satelitu, u referencama tog njegovog rada napisao je; Hermann Noordung! Njemu u čast asteroid 19612 otkriven 1999. sa zvjezdarnice Črni Vrh (Slovenija) nosi naziv, 19612 Noordung. Svemirska nastamba, ili svemirska postaja kako je to udomaćeno u našem jeziku, nalik divovskom kotaču iz Kubrickova kultnog filma Odiseja u svemiru 2001. direktno je inspirirana Potočnikovom skicom svemirske postaje „Wohnrad“ (kotač, postaja kotač), zajedno sa detaljem o umjetnoj gravitaciji. Manje je poznato kako je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća postojao prijedlog da se Međunarodna svemirska postaja nazove „Hermann Noordung Space Station“, taj prijedlog, nažalost, nije usvojen. Da bar možemo reći kako smo kao država tada makar pokušali lobirati da se taj prijedlog usvoji.. Kakva bi to tek bila prepoznatljivost i promocija naše domovine kad bi cijeli svije pratio događanja sa svemirske postaje Herman Potočnik, Noordung. Istina, u zadnje vrijeme o Potočniku se kod nas sve više govori ali i radi kako bi naš velikan svjetskog značaja i ugleda napokon dobio pažnju i spomen kakav zaista zaslužuje.