Author Archive

Republika Hrvatska pristupa ESA-i

Sunday, February 18th, 2018, Posted in Astronautika |

Sutra, ponedjeljak 19. siječnja u Zagrebu će se održati svečanost potpisivanja Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Europske svemirske agencije o svemirskoj suradnji u mirnodopske svrhe. Protokol potpisivanja Sporazuma započinje u 09:45 i traje do 15:00. Notiranje sporazuma obaviti će ministrica Blaženka Divjak (RH) i Frédéric Nordlund (ESA, Ured za međunarodnu suradnju). Ovom iznimno važnom događaju za Republiku Hrvatsku po pozivu Ministarstva znanosti i obrazovanja nazočiti će i nekoliko astronomskih društava što zasigurno predstavlja priznanje njihovom dosadašnjem radu i otvorenim vratima za daljnje projekte. Svečanosti i protokolu će tako prisustvovati i predstavnici Istarskog svemirskog programa – prvog hrvatskog svemirskog programa Astronomske udruge Vidulini Marino Tumpić, Miroslav Ambruš Kiš i Gregor Srdoč.

Otkriće Plutona

Sunday, February 18th, 2018, Posted in Astronautika |

Na današnji dan, 18. veljače 1930. mladom američkom astronomu Clydeu Tombaughu (1906.-1997.) pošlo je za okom sa Lowellove zvjezdarnice u Arizoni otkriti deveti planet Sunčeva sustava – Pluton. Tombaugh je kao pomoćni radnik na Lowellovu zvjezdarnicu u Arizoni došao godinu dana prije otkrića. Odrađivao je naporne poslove oko održavanja i pripreme teleskopa ali i one prizemnije, poput čišćenja i spremanja. Uspio je ishoditi dozvolu od upravitelja da u slobodno vrijeme smije pregledavati snimke neba. Mukotrpno je to radio ne bi li uočio “zvjezdicu koja se miče”. To mu je i uspjelo, 18. veljače 1930. godine. Činilo se da je svijet koji nedostaje pronađen. Astronomi su tada napravili matematičke izračune, snimali i dalje Tombaughtov objekt te uskoro nije bilo dvojbe – novi je planet pronađen. Otkriće Plutona objavljeno je 13. ožujka iste godine. Plutonova putanja oko Sunca veoma je izdužena, kada se nalazi najbliže Suncu (4.5 milijarde km) čak zalazi unutar Neptunove putanje, no kada je najdalje, njegova je udaljenost od Sunca gotovo 7.5 milijardi km. Promjer Plutona iznosi 1188 km, oko Sunca obiđe jednom u 248 godina a oko svoje osi okrene se za nešto manje od šest i pol Zemaljskih dana. Pluton ima pet poznatih satelita: Haron, Nix, Hydra, Kerberos i Styx. Otkako ga je prije dvije i pol godine preletjela NASAina letjelica New Horizons nekada dalek i nezanimljiv svijet došao je u žižu pažnje znanstvene zajednice zbog svojih zagonetnih pojava i događanja na površini ali i u tananoj atmosferi. Ništa manje nisu zanimljivi ni njegovi sateliti. Početkom veljače Međunarodni astronomski savez dodijelio je četrnaest službenih naziva za geološke formacije na Plutonu. Priča o otkriću Plutona kao planete (po definiciji) ima i svoju tamniju stranu. Dana 22. kolovoza 2006. na zasjedanju Međunarodnog astronomskog saveza u Pragu, Pluton je, na papiru, izgubio status planete te postao patuljasti planet, predstavnik jedne velike grupacije nebeskih tijela s kojima astronomi „nisu na čisto“ kako da ih definiraju. Tombaugh već odavno nije među nama, iza njega su ostala otkrića jednog kometa, nekoliko stotina asteroida, gotovo dvije tisuće promjenjivih zvijezda te skoro 30.000 galaksija. Letjelica New Horizons već je daleko odmakla od Plutona, sa njom u daleki svemir putuje i nekoliko grama posmrtnog pepela njegova otkrivača.

Gdje počinje svemir?

Thursday, February 15th, 2018, Posted in Astronautika |

Svatko je od nas bar je jednom bio učesnik čavrljanja i/ili rasprava o tome gdje je zapravo svemir. Astronomi, baš kao i laici, često koriste termin „tamo gore u svemiru“, no gdje se taj svemir „tamo gore“ točno nalazi? Pravi je odgovor da je svemir svugdje oko nas, mi sami se nalazimo u svemiru. Naša spavaća soba, članovi obitelji, kuća, automobill, susjedi, gradovi…cijela planeta je u svemiru. Ipak, poradi praktičnih, društvenih razloga nekako smo morali pojednostavit stvari i uzet zdravo za gotovo da smo mi „tu“ na Zemlji a svemir je negdje dalje od nas. Gdje je to dalje? Mađarsko-američki inženjer Theodoreau von Karman (1881.-1963.) izračunao je da na visini od oko 100km iznad morske razine atmosfera postaje toliko rijetka da više ne podržava zračni let, odnosno da tada prestaju važiti zakonitosti aeronautike te ulazimo u područje svemirskog leta (svemira) odnosno astronautike. Taj je podatak Međunarodna zrakoplovna federacija (FAI) iskoristila u definiciji o svemiru; Svemir počinje na visini 100km iznad razine mora, plus jedan metar (100km +1m). Što je sa nižim visinama? One obuhvaćaju prostor atmosfere koji je podijeljen na troposferu (visine od 0km do 10/12km), zatim ulazimo u područje tropopauze („debljine“ od par stotina metara pa do 1-2km), nakon toga od 10/12km pa do 45/55km visine nalazi se stratosfera. Na nju se do visina 85/100km nadovezuje mezosfera, da bi nešto prije Karmanove granice svemira ušli u područje termosfere koje se pak prostire do petstotinjak km iznad morske razine. Tada ulazimo u područje termopauze a zatim i egzosfere, koja se proteže na više od 1000km iznad mora. Podaci o visinama rasprostiranja atmosferskih slojeva variraju u ovisnosti o godišnjim dobima te o geografskoj širini na planeti. Slojevi su tanji iznad polova a deblji na ekvatoru. Bezmalo sva meteorološka događanja odvijaju u području troposfere te ponešto u nižim dijelovima stratosfere. Američki znanstvenik i vojni pilot Harry George Armstrong (1899.-1983.) izračunao je kako čovjek na visini od 20km iznad mora bez pomoći astronautičkog odijela nemože preživjeti više od par minuta (zdravstveni problemi zbog nedostatka kisika te malog atmosferskog pritiska koji dovode do fatalnog ishoda izlaganja takvim uvjetima). Upravo je na toj visini (20km) postavljena tkz. Armstrongova linija (granica). Prostor iznad Armstrongove linije (20km+1m) a ispod Karmanove linije (100km +1m) nazivamo bliskim svemirskim prostorom, bliski svemir. Neki autori ovo područje bliskog svemira, gdje se dotiču elementi aeronautike i astronautike, nazivaju još i područje visoke atmosfere mada u stručnim krugovima i javnosti sve više preovladava termin bliski svemir.

Munje i snijeg

Tuesday, February 13th, 2018, Posted in Astronautika |

Snijeg u Istri u zimskim mjesecima i nije tako rijetka pojava. Jučer i noćas (12./13. veljače) svjedočili smo povećim snježnim oborinama koje su osim zimskih radosti zadale i poprilično problema u prometu. Danas je već situacija znatno drugačija, vedro, sunčano vrijeme i temperature iznad ništice otapaju snježni pokrivač. Znamo da snjeg nastaje sublimacijom vodene pare u vidu heksagonalnih, prizmatičnih ili zvjezdastih kristala koji su izmješani sa ledenim kristalima. Kada se za to steknu povoljni uvjeti temperature i vlažnosti zraka slijepljene nakupine kristala bešumno padaju na tlo prekrivajući krovove, grane, automobile bijelom kopernom. Volumenski gledano 95% snježne pahulje čini zrak, otud i ono škripanje pod nogama kada zarobljeni zrak u snježnim pahuljama istiskujemo pritiskom stopala. Iskustveno znamo da je snjeg jestiv, probali smo svi zagriznuti u snježnu kremu koja se otopi u ustima. Ono što moguće nismo znali je pojava munje i grmljavine istovremeno sa padanjem snijega. Tako nešto se veoma rijetko događa. Meteorološki izvori kazuju kako je vjerojatnost da na nekom prostoru u istom vremenu imamo pojavu munja i snježnih padalina moguća prosječno jednom godišnje. Upravo se to u centralnoj Istri dogodilo sinoć. Iznimno rijetka istovremena pojava munja i snježnih oborina zabilježena je pri Vidulini Observatori i na širem području Žminjštine.

Zanimljivosti o veljači

Saturday, February 10th, 2018, Posted in Astronautika |

Prije gotovo tri tisuće godina kalendar je bio poprilično drugačiji od današnjeg. Vrijeme se računalo samo od ožujka do prosinca, siječanj i veljača nisu postojali. Nakon zadnjeg dana prosinca kronološko se vrijeme jednostavno nije računalo. Prvi dan Nove godine (prvi ožujka) određivan je proizvoljno a što je stvaralo pravi kaos u računanju vremena. Sedam stotina godina prine naše ere, rimski kralj Popmilius dodao je siječanj i veljaču ali problemi s kronološkim vremenom su egzistirali i nadalje. Veljača je bila koš za „kronološko napucavanje“. Najprije joj je dopalo da ima 28 dana, no ubrzo se po tada važećem kaledaru koji nije bio u suglasju s nebeskom mehanikom, uvidjelo da godini nedostaju dani. Ti nedostajući dani dodavani su u veljaču ali i ne samo dani! Svake druge godine na dan 23. veljače ubačen je novi (trinaesti!) mjesec koji se nazivao Mercedonisus. Jedne takve prijestupne godine on (Mercedonisus) je trajao 27 a druge 28 dana. A nakon završetka tog dodatnog mjeseca na kalendaru je pisao 24. veljače! Bio je to jako dug „dan“ između 23. i 24. veljače. Prekomplicirano i za matematičare a kamo li za običan puk. Godine 45. pne napokon se uvažilo zakone nebeske mehanike. Godina dana je postala vrijeme potrebno da Zemlja načini puni krug oko Sunca. Kako je i tu bilo problema s kalendarom, trebalo je ponovo dodati ponešto dana – i opet je veljača bila koš za napucavanje. Prijestupni dan postao je nužnost, ali tada je veljača normalno trajala 29 dana a prijestupne godine imala je 30 dana. Tek je Gregorijanski kalendar koji i danas koristimo napokon stvari doveo u red. Tijekom protekla tri tisućljeća sve zavrzlame oko kalendara ljudski rod riješava u veljači. A to je tako lijepi mjesec. Visibabe i ljubičice su već procvjetale najavljujući dolazak proljeća. Sunce je u veljači već osjetno višlje i duže na nebu, noći se skraćuju. Veljača je i vrijeme kada i najokorijeliji od nas prestaju nadnevke upisivati po inerciji i više ne griješimo upisujući 2017. umjesto 2018. U Istri se za termin „nikad“ često u šali kaže „ćemo benj“. Uz priču o veljači komotno za obveze koje nikad neće biti odrađene možemo reći i da ćemo se njima posvetiti prvog radnog dana Mercedonisusa.