astronautika.com/a3c2

Od 1983. na ovamo svake godine u dva navrata moramo sinhronizirati svoje aparate za kronološko računanje vremena sa službenim, ukaznim, vremenom. Prvih godina bilo je pomalo konfuzno, kasnije smo navikli na ukazno vrijeme. No jesmo li zaista? Uostalom čemu i kako je uopće došlo do ideje o „pomicanju kazaljki satova“? Cijela je priča započela u vrijeme industrijske revolucije, elektrifikacije, izuma žarulja sa žarnom niti. Razmišljalo se kako će pomicanje kazaljki satova za jedan sat unaprijed tijekom ljetnih mjeseci doprinjeti smanjenju utroška energenata a nametnutim bioritmom pridonjeti produktivnosti te pozitivno utjecati na društvena događanja (čovjeka). Dok je prvi svjetski rat harao Europom u Njemačkoj je prvi puta (1916.) primjenjeno ukazno, ljetno računanje vremena. Prolazila su desetljeća, veliki broj država svijeta prihvatio je ovaj trend. Ukazno vrijeme postalo je normalno, bar do argumentiranih rasprava o njegovoj svrsishodnosti. Tada je krenuo ireverzibilni postupak, najprije „stidljivo“ a zadnjih godina sve više država izlazi iz „sustava ukaznog vremena“. Veliki broj afričkih država, dio južno-američkih, dalekoistočnih i indonezijskih nikada nije pristupio „ljetnom računanju vremena“. Sve je više ekonomskih i društvenih studija koje su svojim istraživanjima pokazale kako pomicanje kazaljki ne pridonosi uštedi energenata (dapače, povećava potrošnju istih) a nasilna promjena bioritma negativno utječe na čovjekov život. Povećan je broj prometnh nezgoda, povreda na poslu, neke od teških bolesti (infarkt) imaju povećanu brojnost događanja upravo u danima promjene kronološkog računanja vremena. Sve je to, uz mnogobrojne druge razloge, utjecalo na odluke velikog broja država kojima su ukazno vrijeme prepustile prošlosti. Danas gotovo cijela južna i srednja amerika, bezmalo cijela Afrika i Azija, daleki istok, Indonezija i veći dio Australije uz par država SAD i Kanade ne primjenjuje ukazno vrijeme. I na području Europe sve se više razmišlja o njegovom ukidanju. Naš europarlamentarac Ivan Jakovčić nedavno je prema EU dao inicijativu da se ukazno vrijeme ukine. Neke su države EU već godinama spremne na taj korak, ipak kako je prostor EU pomalo specifičan i ispresjecan dnevnim komunikacijama na svim nivoima to bi istupanje pojedine države iz sustava prouzročilo popriličnu konfuziju. Zamislite kaotičnu situaciju u kojoj primjerice iz Pule u 12h krenete prema Kopru (putovaje koje traje oko sat vremena) a tamo stignete malo prije podneva, zatim nakon niti pola sata vožnje uđete u Trst gdje kazaljke pokazuju kako je prošlo14h.. Takve bi situacije jako zakomplicirale život europljana. Imajući sve u vidu izgledno je očekivati da će i Europa u skorije vrijeme dokinuti ukazno vrijeme. Biti će to kraj ideje koja je možda i imala smisla kada je nastala, inercijom se održala desetljećima no danas ju pobijaju argumenti.

Trećeg dana studenog, prije 59 godina (1957.) u svemir je lansirana sovjetska raketa sa kapsulom Sputnik-2 u kojoj se nalazio najpoznatiji pas na svijetu – Lajka. Bilo je to niti mjesec dana nakon lansiranja prvog Sputnika koji je svojim „bip-bip“ radio signalima otvorio svemirsku eru čovječanstva. Naslušali i načitali smo se svakakvih scenarija o sudbini Lajke, ona iz školskih udžbenika kaže kako je zadnji obrok sadržavao sredstvo za uspavljivanje te je Lajka nakon nekoliko dana u orbiti – zaspala u san iz kojeg se nikad neće probuditi. Njezina letjelica nije bila opremljena sustavom za povratak te je po deorbitiranju izgorjela u atmosferi. Istina o sudbini Lajke čuvana je desetljećima kao strogo povjerljiva vojna tajna. Danas znamo pravu istinu. Lajka je bila pas-lutalica, mješanac, na Moskovskim ulicama. Uhvaćena je i regrutirana u „prvi odred“ pasa – astronauta. Nakon treniranja izabrana je kao najbolji pas za svemirsku odiseju. Tri dana prije lansiranja lajka je bila u svojoj kapsuli na vrhu rakete, spojena na mnogobrojne senzore koji su pratili njezino ponašanje i tjelesnu aktivnost. Zadnji obrok zaista je sadržavao sredstvo za uspavljivanje (eutanaziju) no Lajka ga nije stigla konzumirati… Na današnji dan, 04. studenog 1957., svega desetak sati nakon lansiranja i dolaska u orbitu sustav za održavanje života Sputnika-2 nenadano je prestao sa radom. Lajka je ubrzo nakon toga uginula u agoniji i pod stresom zbog preniske odnosno previsoke temperature u letjelici. Sputnik-2 sa beživotnim tijelom Lajke obišao je 2570 puta oko Zemlje prije nego je sagorio u visokim slojevima atmosfere. Bio je to uspjeh astronautike ali i prva žrtva nekog sisavca u svemiru. Tijekom desetljeća još će životinja ali i ljudi poginuti u stremljenu čovječanstva ka zvijezdama. Četrnaest američkih astronauta i četvorica ruskih platili su danak napretka znanosti i tehnike, baš poput Lajke. Lajkine fotografije nalaze se u udžbenicima, na poštanskim markama, postala je dio svjetske posvijesti a od 2008. godine u Moskvi se nalazi spomenik njoj u čast. Da priča ipak ne bi bila pretužna, tri godine kasnije, druga dva psića iz Lajkine ekipe (Strelka i Belka) uspješno su odradili svemirsku misiju i sigurno vraćeni na Zemlju a imale su i potomke. Šest mjeseci nakon njih u svemir je poletio i sigurno se vratio Jurij Gagarin.

U noći sa subote na nedjelju, točnije u 03 sata nedjelju rano ujutro, prema Uredbi Državnog zavoda za mjeriteljstvo, vrijeme će se računati kao 02 sata ujutro. Popularno kažemo kako se kazaljke sata sa 03 sata pomiču unazad, na 02 sata. Tada završava razdoblje ljetnog, ukaznog, vremena koje je kod nas prvi puta primjenjeno 1983. godine. Ljetno ukazno vrijeme počinje zadnje nedjelje u ožujku a završava zadnje nedjelje u listopadu. Razlozi uvođenje ukaznog vremena pravdaju se pozitivnim ekonomsko-energetskim pa čak i društvenim razlozima. To je možda i imalo smisla početkom i sredinom prošlog stoljeća no danas su sve glasniji pobornici izbacivanja ukaznog vremena iz naše svakidašnjice. Tijekom godina sve je veći spisak zemalja koje su odustale od ukaznog računanja vremena. Naš europarlamentarac Ivan Jakovčić založio se za ukidanje ovakvog načina računanja vremena u EU. Vrlo je vjerojatno kako će u skorije vrijeme ukazno vrijeme postati prošlost. Stoga, uživajte ove noći u promjeni vremena na vašim uređajima, možda već nagodinu neki od nas neće imati prilike dva dana tijekom godine raditi po sat vremena manje za istu plaću, ili spavati po sat vremena duže, ovisno o tome gdje nas promjena računanja vremena zatekne. Ukazno vrijeme prvi je puta primjenjeno u Njemačkoj 1916. godine.

Svakodnevno se susrećemo sa tehničkim tvorevinama, nerijetko neke od njih moramo popravljati ili ih pak samo priključiti/uključiti na napajanje električnom energijom kako bi pro/radili. Bez našeg direktnog angažmana one su beskorisne. Ma koliko vaš mobitel ili računalo bili skupi ili „pametni“ trebaju vašu „ruku“ da bi se pokrenuli. To u svakodnevici niti ne primjećujemo. No kada naše tehničke tvorevine pošaljemo milijune i milijune, milijarde kilometara daleko od nas situacija se stubkom mijenja. Sve što smo na njima napravili na Zemlji mora funkcinirati savršeno i bez naše direktne „fizičke“ pomoći na odredištu, daleko od čovječje ruke. Poslati letjelice na druga nebeska tijela izuzetno je zahtjevno, teško ali ne i nemoguće. Radimo to već desetljećima, no koliko smo u tome uspješni? Od početka svemirske ere u misije istraživanja Venere poslali smo četrdeset letjelica. Osamnaest misija završilo je neuspjehom (nešto manje od 50%) a dvadeset i dvije bile su uspješne. Prema Marsu odaslali smo čak četrdeset i četiri letjelice. Gotovo 60% njih nisu uspjele odraditi svoj posao. Dvadeset i šest misija završilo je potpunim ili dijelomičnim neuspjehom a samo za osamnaest letjelica možemo reći kako su u cijelosti bile uspješne misije. Veliki broj ovih neuspjeha pozicioniran je u prva dva desetljeća ere međuplanetarnih letova robotičkih letjelica. Svemir je krajnje negostoljubivo mjesto kako za ljude tako i za robote. Vremenom smo naučili lekciju, stekli iskustvo, usavršili tehnologije i u konačnici popravili „score rate“, no i danas s punim pravom stoji uzrečica; U svemirskim misijama samo je jedno sigurno – kako ništa nije sigurno. Ma koliko studiozno projektirali, izgradili, testirali svemirske letjelice uvijek nešto može poći po zlu. Potvrda tome je i nedavni udes Marsova landera Schiaparelli. Po svemu sudeći potkrala se programska greška u računalu zbog koje se lander u završici svoje (inženjerske) misije umjesto mekog spuštanja doslovce zapucao u Marsovo tlo. U narednim godinama očekuje nas mnoštvo robotičkih izaslanika ka drugim svjetovima, posebice prema Marsu. Gledamo li čisto statistički, manje od polovice njih ima izglede da uspije! Držimo im „palčeve“, jer osim tehničke perfekcije i oni ponekada trebaju malo sreće..

Kineska svemirska industrija u XXI stoljeću bilježi velike uspjehe kojima se profilirala u ozbiljnog igrača sa smislenim i pedantnim projektima. Na području pilotirane astronautike projektiranje, izgradnja i opsluživanje svemirske postaje krucijalna je međutočka prema narednom koraku čovjeka u svemiru – slanju ljudi dalje od Zemljine orbite. Petnaestog dana rujna 2016. u popodnevnim satima po našem vremenu sa raketodroma Jiuquan raketom CZ-2F lansirana je svemirska postaja Tiangong-2. Nakon što je dospjela u orbitu izvršene su dodatne korekcije putanje te se ona sada nalazi na kružnoj orbiti karakteristika 369x378km iznad Zemlje s nagibom 42.5°. Za jedan krug oko planete treba joj 92 minute pri prvoj kozmičkoj brzini od 7.68km/s. Tiangong-2 mjeri 10.4m u dužinu a promjera je 3.35m, mase 8.600kg. Planirani životni vijek postaje iznosi dvije godine. Sastoji se od tri osnovna modula. Orbitalni modul namijenjen prihvatu astronauta (kinezi ih nazivaju taikonautima) i nalazi se pod pritiskom. Unutranje, korisne („čiste“) dimenzije modula za astronaute mjere 2.0×1.8×4.0m. Na njegovoj prednjoj strani nalazi se APAS, univerzalna spojnica namijenjena za prihvat pilotiranih i nepilotiranih svemirskih brodova. Prijelazni modul namijenjen je smještaju rezervoara sa  dušikom, kisikom i vodom te sustava za održavanje života. U servisnom modulu smješteni su rezervoari goriva, raketni motori, energetski sklop, radiokomunikacijski uređaji i druga oprema nužna za funkcioniranje svemirske postaje. Na vanjskoj strani servisnog modula nalaze se i dva velika fotonaponska panela zadužena za opskrbu postaje električnom energijom, svaki od njih je dimenzija 3.1x10m s mogućnošću rotiranja kako bi efikasnije iskorištavali Sunčevu svjetlost. Njihova je ukupna snaga 2kW. Na njegovoj vanjskoj strani nalazi se i deset metarska robotička ruka. Njezina je namjena rad sa vanjskim eksperimentima i pomoć astronautima prilikom svemirske šetnje. Tijekom misije Tiangong-2 biti će odrađeno 14 znanstveno-tehničkih eksperimenata. Sustavi za održavanje života i komoditet astronauta poboljšani su temeljem ranijih iskustva astronauta na Tiangong-1. Svojom konstrukcijom Tiangong-2 nedoljivo podsjeća na tehnička riješenja prve generacije Ruskih svemirskih postaja tipa Salyut 1-5 iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz poprilične izmjene i tehnička unaprijeđenja. Posjedovanje samo jednog spojnog mjesta jasno ukazuje kako nije moguć istovremeni prihvat više od jednog svemirskog broda, odnosno permanentan boravak i opskrbu astronata tijekom njihove misije. Uspješno odrađena misija prethodnika Tiangong-1 (koja se još uvijek nalazi u orbiti ali izvan kontrole nakon što je višestruko premašila predviđeni radni vijek i primarni plan upotrebe) „namijenila je“ aktualnoj kineskoj svemirskoj postaji jednu pilotiranu i jednu nepilotiranu misiju svemirskih brodova. Usprkos službenom planu korištenja Tiangong-2 autor članka smatra kako je još jedna pilotirana misija itekako izvjesna. Tada bi kinezi u cijelosti imali zaokružene eksperimente i iskustvo oko korištenja postaje sa boravkom astronauta, njezinu opskrbu novim životno potrebnim potrepštinama te ponovno korištenje od strane astronauta. To bi bila generalna proba prije ili nakon lansiranja modula svemirske postaje treće generacije (sa više od dva spojna mjesta i nekoliko velikih radnih modua) nalik Ruskoj svemirskoj postaji MIR, uz „preskakanje“ druge generacije (Salyut 6 i 7, sa dva spojna mjesta i bez dodatnih radnih modula). Dana 17. listopada u jutarnjim satima sa istog raketodroma i istim tipom rakete (CZ-2F) prema Tiangong-2 lansiran je svemirski brod Shenzhou-11 sa dva astronauta. Nakon nešto manje od 40sati leta brod je uspješno u automatskom režimu (prema nekim izvorima na 30m do pristajanja su komande preuzeli astronauti) pristao na Tiangong-2, 18. listopada, kasno navečer po našem vremenu. Prvu posadu druge kineske svemirske postaje koja će u svemiru ostati punih trideset dana čine; Jai Haipeng (50) kojemu je ovo treća svemirska misija te novajlija Chen Dong (38) čiji je ovo prvi let u svemir. Haipeng je poletio u statusu zapovjednika svemirskog broda a takav mu je i status tijekom boravka na postaji, Dong je u statusu specijalista leta. Zanimljivo je napomenuti kako je ovo bio jedanaesti let svemirskog broda klase Shenzhou,  šesti sa posadom. Haipeng i Dong će u svemiru ukupno provesti 33 dana, računajući dva dana leta do postaje i jedan dan nakon odvajanja a prije slijetanja na Zemlju. Shenzhou-11 po planu 18. studenog napušta Tiangong-2 a dan kasnije dvoje astronauta će sletjeti u pustinjske predjele u unutrašnjosti Kine. Kineska svemirska postaja i spojeni svemirski brod čine konstrukciju ukupne dužine preko 18m, promjera tijela 4m, sa razvijenim fotonaponskim panelima širina iznosi preko 25m, ukupne mase oko 17.500kg te ju to noću čini uočljivom golim okom poput sjajnije sporoputujuće zvijezde kada prolazi iznad naših krajeva. U travanju 2017. sa Tiangong-2 treba biti spojen veliki transportni brod, prvi iz klase Tianzhou. Transportni bord klase Tianzhou pokazuje punu domišljatost i razboritost kineskih planera i inženjera. Riječ je o velikom bespilotnom svemirskom brodu temeljenom na konstrukcijskom dizajnu svemirske postaje. Njegove su dimenzije 9×3.35m, ukupna masa iznosi više od 13.500kg (masivniji od Tiangong-2!) od čega na korisni teret otpada impresivnih 6.500kg! Na taj je način konstrukcijskim riješenjem prve generacije kineskih svemirskih postaja istovremeno riješena i problematika transportnih brodova za narednu generaciju postaja ali potencijalno i znanstvenih modula koji će na nju, kad postane operativna (nakon 2022.), biti priključeni. Time se ostvaruju i znatne financijsko-operativne uštede u programu pilotirane astronautike. Obzirom na veliku masu Tianzhou on će biti lansiran raketom CZ-7 (derivat, razvijen iz CZ-2F/H) uspješno isprobanom i lansiranom tijekom ljeta ove godine. Imajući u vidu kako su na Tiangong-1 u dva navrata boravile grupe od po tri astronauta tijekom dvadeset i pet dana jasno je kako Tiangong-2 sa boravkom samo dvojice astronauta u trajanju od mjesec dana i bez nadopune esencijalnim teretom ima mogućnosti za prihvat još jedne pilotirane misije, makar u trajanju od samo nekoliko dana. Autor teksta ovu mogućnost drži veoma izvjesnom. Srpski ekspert za astronautiku, Grujica Ivanović, smatra kako bi druga pilotirana misija ka Tiangong-2 mogla nalikovati misiji ruskog Soyuza T-15 (1986.) kada su astronauti najprije pristali na svemirsku postaju MIR da bi kasnije otišli do svemirske postaje Salyut-7, tamo boravili kraće vrijeme i izvršili povratak na MIR noseći pri tome sa sobom i neke eksperimente, odnosno dijelove opreme sa Salyut-7. Naravno, ovo dolazi u obzir samo u slučaju da Tiangong-2 bude operativna u trenutku kada centralni modul naredne kineske svemirske postaje zaplovi Zemljinom orbitom. Tiangong-2 veliki je korak za kineski svemirski program. Obzirom na studioznost kojom se planiraju i provode pilotirane i bespilotne misije, svojevrsnu tajnovitost i redovna iznenađenja (pozitivna) koje doživljavamo u bezmalo svakoj misiji realno je reći kako u ovom trenutku kinezi imaju najveće šanse da se u narednih petnajstak godina ostvare predviđanja iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća; svemirske postaje u Zemljinoj (i Mjesečevoj orbiti), spuštanje čovjeka na Mjesec sa idejom da se ovog puta tamo i ostane.