Vidulini
Mars, ukleti planet za robote koje tamo upućujemo. Statistički gledano, misije na Mars su katastrofa. Od njih 43, koliko smo ih poslali prema “crvenom planetu”, samo njih 17 se može okarakterizirati kao uspješne ili poluuspješne, dok je njih 26 bilo gotovo potpuni promašaj. Svojevremeno su neuspjesi uzeli toliko maha da su medji uspoređivali svemirske misije sa nevoljama u Bermudskom trokutu! Pisalo se o Marsovskoj kletvi, o natprirodnoj sili koja štiti susjednu planetu od Zemljskih letjelica, vanzemljacima koji onesposobljavaju Zemljine izaslanike od straha da ne otkriju ono što ne bi trebali….
Krenimo redom. Prvi pokušaj da se dosegne Mars završio se na samom početku. Sovjetski Marsnik 1, poletio je 10. listopada 1960. Dostigao visinu od 120km i onda se vratio nazad na Zemlju u plamenoj buktinji. Četiri dana kasnije Marsnik 2 podijelio je istu sudbinu.
Sputnjik 22 je kreće 24. listopada 1962. i završava svoju misiju istog dana u eksploziji rakete.
Napokon, prvog dana studenog 1962. uzljeće Mars 1. Sve je bilo u najboljem redu do 21.03. sljedeće godine. Zbog pogrešno usmjerene antene s letjelicom je izgubljen kontakt.
letjelica Mars 2
Slična sovjetska misija, Zond 2 uspješno je proletjela na svega 1500km od Marsove površine. Jedini je problem što je i s njom izgubljen kontakt neposredno prije nego je trebala poslati signale. Netko se tada našalio kako ova letjelica nije morala niti krenuti na put što se znanosti tiče, kao ni veliki broj njihovih nasljednika.
Krajem osamdesetih, Phobos 1 i 2 predstavljaju novi dizajn letjelica za istraživanje Marsa. Dospjele su do cilja, vjerojatno se i danas nalaze oko Marsa u blizini njegova satelita Phobos, no sve što su načinile stalo je na 38 kontroverznih fotografija koje je odaslao Phobos 2 prije gubitka komunikacije.
Ambiciozni Ruski “Mars 96” stigao je tek u više dijelove, ali Zemaljske atmosfere. Pogreška na raketi nosaču stavila je točku na “i” možda najbolje osmišljene misije k “ukletoj planeti” sve do danas!
Možda naambiciozna misija k Marsu ikada, srušila se na Zemlju radi kvara na raketi nosaču
Britanski Beagle 2 bio je sastavni dio Mars Expressa, Evropske svemirske agencije. Uspješno se tijekom 2003. odvojio od njega, krenuo ka Marsovoj površini i zatim nestao baz traga. Mars Express radi i danas.
Deset godina prije toga NASAin Mars Observer (1993) se nalazio na samo tri dana od ulaska u orbitu oko Marsa – a tada je zanijemio. Kasnije su NASAini stručnjaci zaključili da je iz rezervoara za gorivo počeo isticati plin, usljed čega se letelica počela nekontrolirano okretati. Računalo na letjelici je munjevito reagiralo – tako što je uključio zaštitni modus rada a time je prekinuta komunikacija sa Zemljom, zauvjek.
Europska letjelica i danas radi u Marsovoj orbiti, njezina "beba" Beagle-2 netragom je nestala prilikom spuštanja na tlo crvene planete
Marsov Polarni Lender nitko ni danas nije pronašao, a misija Mars Surveyor nije ni krenula na put u uzračju katastrofa…
Zaista, zašto su misije na Mars toliko puta bile neuspješne? Pa, nije lako spustiti neku letjelicu na drugu planetu, makar ona bila i susjedna. Možda će to jednog dana biti rutinski posao, možda će svemirski brodovi krstariti svemirom poput Enterprise-a iz Zvjezdanih staza ili poput Galactice – svemirske krstarice u bijegu pred Cajloncima, ali danas su svemirske letjelice na nivou izdubljenih debala – brodova koji su prije više tisuća godina plovili morima.
Ovakvi prizori na Marsu nisu rijetkost, slupane letjelice jednog ce dana biti mjesta za muzeje covjekova osvajanja Marsa
Kako zapravo lansiramo letjelice k drugim svjetovima? Raketa nosač ponese u svemir letjelicu. Riječ je o zapravo o metalnoj kutiji sa motorčićima, krcatoj raznim instrumentima, kamerama i sl.te ju pusti da po inerciji leti k zamišljenoj tačci u prostoru. Tamo gdje su proračuni pokazali da će za nekoliko mjeseci nalaziti crvenkasta “zvijezdica” koju zovemo Mars.
Usput, po potrebi se uključuju raketni mali motori na letjelici zbog korekcije putanje. Prođe li sve po planu, letjelica i Mars će se susresti za nekih sedam mjeseci. Ali to je lakši deo posla!
Teži je uvesti letjelicu u orbitu oko planete i spustiti ju dole na tlo, nježno i mekano i to baš na pravo mjesto, a ne na neku liticu s koje će se ona skotrljati i postati bezvrijedna hrpa lima. Potrebno je puno iskustva i znanja (čitaj neuspjeha i promašaja) da se sa ovim metalnim kutijama postigne uspjeh. A kad toga nema u dovoljnoj mjeru onda puno zavisi i od sreće, a ona ponekada izostane. Sovjetski Mars 3 je u svoje vrijeme bio na granici znanstvene fantastike, pravo čudo tehnologije. Uspješno je stigao do Marsa 02.12.1971, ušao u orbitu oko njega i onda otpustio lender koji se meko spustio na planetu. Bilo je to prvo meko spuštanje jedne letjelice na Mars.
Priča, nepoznata za javnost tu tek počinje! Lender je nosio rover, robotizirano vozilo čiji je zadatak bio da se prvoza po okolini i istraži ju. Gotovo trideset godina prije nego će to pokušati (i supjeti) amerikanci! Uspostavljena je veza sa lenderom i on je počeo da šalje podatke na Zemlju. Bio je to zaista sjajan uspjeh, ALI – trajao je svega 20 sekundi. Naišla je jedna od najžešćih Marsovih pješčanih oluja ikada zabilježena.. Što je dalje bilo s lenderom i roverom ostala je tajna..Veza s njima nepovratno je izgubljena.
U istoriji neuspjeha Marsovih misija postoji i posebno poglavlje sa ljudskim greškama. Sigurno najpoznatija je vezana za NASAin Mars Climate Orbiter. Bila je to sjajna letjelica, namjenjena proučavanju Marsove klime i meteorologije. Pažljivo isplanirana misija do najsitnijih detalja. Lansirana tijekom 1998. Bez problema stigla do Marsa u rujnu iduće godine kada je kontrola leta, tačno u sekundu, po planu, na letjelici uključila motore kako bi ju uvela u orbitu oko planete. Letjelica je poslušala naredbu, uronila u Marsovu atmosferu – i bila spržena jer se spustila čitavih 100km niže (u gušće slojeve atmosfere) nego što je smjela. Spustila se toliko samo zato što je tim koji je upravljao njome koristio stare Britanske mjere (inči, funte, stope itd.) umjesto metričkih, koje inače NASA koristi. Poslje je jedan od NASAinih administratora, dr Edward Viler, stručno objasnio novinarima: „Vidite, ljudi ponekad čine greške..”. Letjelica je, ne računajuči raketu nosač, koštala nešto malo manje od 330 mmilijuna dolara..
Ipak, uz sve ove neuspjehe, ljudi su naučili lekciju. Nekoliko posljednjih misija kao da je cijepljeno protiv “Marsovske kletve”, ne samo da rade onoliko koliko im je predviđen životni vijek – već i puno duže. U narednim godinama nekoliko će letjelica ponovo na put k Marsu. Većina njih će zasigurno biti uspješna. No statistika je neumoljiva, prije ili poslje neka od njih neće opravdat svoja znanstvena očekivanja. Takve moramo gledati kao danak iskustvu za nove, još ambicioznije misije a na poslijetku i spuštanje čovjeka na Mars.
Aleksandar Zorkić i Marino Tumpić
