Bezmalo svakom pripadniku ljudske vrste koji je u doticaju s informacijama poznat je program Apollo koji je ljude odveo na Mjesec. Istovremeno veoma je mali broj ljudi upoznat s nekoliko stotina Mjesečevih putnika o čijim se sudbinama ni danas nezna previše.
Dakako, nije riječ o astronautima već o „Mjesečevom drveću“.
Za vrijeme misije Apollo-14 astronaut Stuart Roosa, Ed Cliff i Stane Krugman iz Ministarstva poljoprivrede SAD dogovorili su se da Roosa kao osobni teret u mjesečevu orbitu ponese petstotinjak sjemenki raznolikog drveća. NASA je odobrila njihov dogovor te su smreke, klenovi, sekvoje, javorovi i drugo sjemenje drveća 31. siječnja 1971. otišli na put oko Mjeseca. Rossa se nalazio u komandnom modulu u Mjesečevoj orbiti a njegovi kolege Alan Shepard i Edgar Mitchell obavljali su istraživanja na Mjesečevoj površini. Prilikom povratka poradi nepažnje sve su sjemenke kratko izložene vakuumu. Biolozi su bili zabrinuti hoće li ikoje proklijati no sjemenje drveća pokazalo se veoma otporno i bezmalo je sve dalo mladice koje su kasnije presađene diljem SAD.
Dave Williams iz čuvar u Goddard svemirskom centru u Greenbeltu ponukan upitom jedne učenice (1996.) o Mjesečevom drveću pokušava sistematizirati i popisati gdje se sve nalazi Mjesečevo drveće i da li je živo. Pronašao je lokacije za njih šesdesetak. Neka su drveća zbog svoje dobi „uginula“ ili bolesti uginula (Mjesečev bor ispred Bijele kuće) no neka će živjeti stotinama godina. Od prije nekoliko godina križanjem orginalnog Mjesečevog drveća i običnog drveća dobijena je tkz druga generacija, “polu-Mjesečevo drveće“ koja se zasađuje kao podsjetnik na suživot prirode, znanosti i tehnike.
Ovaj je tekst nastao na podlozi orginalnog članka autora Draška Dragovića.
