astronautika.com

Aquapark i djevojke na Marsu

Marino Tumpic — Tue, 21 May 2013 22:01:32 +0000

Zaboravite na činjenice, bar na neke od njih…Danas, danas si dopustite maštu…Negdje ste na Marsovom ekvatoru…Ljetni, topli vjetrovi poigravaju se sitnim pijeskom…Temperatura zraka ugodnih dvadesetak Celzijusa…Vodena masa presijava se u crvenksto-žućkastim nijansama nebeskog zlatila…Tek omanji valovi remete uljanu sliku Sunčevog odsjaja i rasipaju ju u tisuće kratkotrajnih bljeskova…Uokolo plaže izranjaju tek pokoja futuristička arhitektonska oličenja…Plaže koje nalikuju omanjim Zagorskim bregima, nježno oplakuju veliko Marsovo more…Tek pokoja velika plava izraslina iz marsa sa žutim mekanim listovima oko sebe okuplja mnoštvo…Vitka stvorenja zamamnih oblina uživaju u kratkom ljetu…UVA i UVB danas su dijelom oslabljeni radi sitne visoke naoblake i ne iznose više od 16 do 18…Poprilično nisko za ljetni dan na Marsu…Gradjevina na jugu kao da izranja iz mora i naslanja se na omanju uzvišicu…Jedna zgodna plava Marsijanka uživa u žućkastom moru crvene planete…A sada zamislite skupinu Marsijanki i Marsijanaca sa ljetnim zamamnim koktelima u rukama kako na slikovitom Marsijanskom jeziku razgovaraju o životu na Zemlji…Još se uvijek niste predbilježili za let na Mars?

Iz Saturnovih prstenova pada kiša

Marino Tumpic — Tue, 21 May 2013 02:13:15 +0000

Vjerovanje da je voda izvor života koji daje snagu i besmrtnost nalazimo gotovo svuda. Iz takvog uvjerenja nastali su bogati obredi i simbolika. Neki od tih obreda su i ratarski običaji prizivanja kiše. Kiša se smatra simbolom nebeskog utjecaja na Zemlju i predstavlja sam čin oplodnje. Predanja te vrste su široko rasprostranjena na svim kontinentima. U meteorološkom smislu oborinski elementi poput kišnih kapi, kristala i pahuljica produkt su složenih fizikalnih procesa. Sunčeva toplina uzrokuje isparavanje vode s površine zemlje, koja se zatim u vidu vodene pare diže visoko u zrak. Za razliku od ljetnog zraka koji je puno topliji, zimski zrak je hladniji i zasićenost vlagom postaje mnogo brža. Vodena para dovodi do stvaranja oblaka čije kapljice se na putu u visinu sudaraju i ujedinjuju s drugim kapljicama. Niske temperature u atmosferi, minus 20 stupnjeva Celzijusovih i niže, uvjetovat će smrzavanje kapljica vodene pare. Smrznute kapljice će nastaviti rasti skupljajući i dalje u svome letu druge kapljice iz oblaka. Temperatura viša od nula stupnjeva Celzijusovih otopit će kristale koji će zatim u obliku kiše pasti na tlo. Da ovo “Božje davanje” ne uživa samo Majka Zemlja pokazalo je i novo otkriće da sa Saturnovih prstena pada kiša koja natapa planet. Prethodna istraživanja upućivala su na to da su Zemlja i Titan jedini svjetovi u Sunčevom sustavu gdje kiši, iako je na Titanu ta kiša metan, a ne voda i pada jednom u tisuću godina. “Mogu proći stoljeća između pljuskova, ali kada se oni dese, oni deponiraju nekoliko desetaka centimetara ili čak metara kiše”, kazao je u ožujku 2012. godine za BBC dr. Ralph Lorenz iz John Hopkins laboratorija za primijenjenu fiziku (JHUAPL) u Marylandu. Izračun se temeljio na nalazima letjelice Cassini i sonde Huygens koja je prošla kroz Titanovu gustu atmosferu. Međutim, najnovija istraživanja su pokazala da sa Saturnovih prstena pada kiša koja natapa planet. Vijest o tome preplavila je internetske portale. Analizom podataka iz opservatorija na Havajima, astronomi Sveučilišta Leicester otkrili su da nabijene čestice vode padaju sa Saturnovih prstena po velikim površinama planeta, utječući na sastav i temperaturu velikih dijelova gornjeg dijela atmosfere. James O’Donoghue, vodeći autor studije, navodi da je Saturn prvi planet koji pokazuje interakciju između atmosfere i prstena. Prema njegovim riječima, glavni efekt kiše iz prstena je taj da ona “gasi” ionosferu, smanjujući gustoću elektrona. To je astronomima dalo odgovor na pitanje zašto su godinama na pojedinim mjestima na Saturnu bilježili neuobičajeno nisku gustoću elektrona. Studija objašnjava da magnetsko polje Saturna privlači vodene čestice prema planetu i tako proizvodi efekt kiše. Bila ona “Božje davanje” ili posljedica složenih fizikalnih procesa, izgleda da se kiša, osim na Zemlji, u Sunčevom sustavu može sresti još jedino na Saturnu.

Slađana Bem, preuzeto sa Zvjezdarnice (www.zvjezdarnica.com) uz dozvolu autorice i urednika.

Ledolomac na Marsu

Marino Tumpic — Sun, 19 May 2013 23:44:51 +0000

NASAin Mars Icebreaker Life Mission prijedlog je misije koja bi krajem ovog ili početkom narednog desetljeća na osnovi isprobanih tehnologija krenula u potragu za biokemijskim tragovima života na Marsu, točnije ispod njegova ledenog pokrivača. U osnovi radi se o Marsovom landeru temeljenom na iskušanom modelu Mars Phoenix Landera opremljenog bušilicom i biokemijskim senzorima koji bi tražili znakove prošlog ili sadašnjeg života na Marsu. Tehnološki gledano misija je u cijelosti ostvariva „danas“, a najveću poteškoću ove misije Christopher McKay iz NASAina Ames Research Centera vidi u političkom odnosno financijskom području. Odobri li se proračun za ovu misiju koji se cijeni na „svega“ nekoliko stotina milijuna USD letjelica bi na put krenula 2018. Godinu dana kasnije sletjela bi negdje na područje Marsova polarnog kruga, možda nedaleko mjesta slijetanja spomenutog Mars Phoenix Landera te vršila istraživanja tijekom Marsova ljetnog razdoblja, što bi značilo kako je radni vijek misije svega šest do maksimalno dvanaest mjeseci. Kao glavni instrument potrage za životom na Marsu bila bi specijalna bušilica sposobna da prodre najmanje meter duboko u led te da svakih nekoliko cm vadi uzorke i ispituje ih u laboratoriju. Cijeni se kako bi pomenuto vremensko razdoblje bilo dovoljno za realizaciju planiranih eksperimenata.

Herschel, kraj misije Europskog svemirskog teleskopa

Marino Tumpic — Sun, 19 May 2013 01:15:37 +0000

Upravo smo pisali o očekivanom kraju Nasinog teleskopa „Kepler“. Prošlog meseca se ugasio još jedan: ESAin „Herschel“, mlađi samo dva meseca od „Keplera“, lansiran takođe 2009. godine. Oba se još uvek nalaze na 1,5 miliona km od Zemlje. Trenutno se evropski kosmički naučni program, nazvan „Horizon 2000“, oslanja na četiri noge. To su: robotska misija „Rosetta“ koja će dogodine da prouči jednu kometu, zatim „Gaia“, svemirska optička opservatorija koja će tek biti lansirana u oktobru, infracrvena opservatorija „Planck“ i njena bliznakinja po konstrukciji, opservatorija „Herschel“. U realizaciji sve četiri misije značajnu stručnu, logističku i finansijsku pomoć pruža NASA. Danas bih rekao nešto o poslednjem pomenutom teleskopu, „Herschelu“, nazvanom po ser Williamu Herschelu, astronomu–amateru koji je otkrio planetu Uran i infracrveni spektar, i njegovoj sestri i saradnici, Carolini. Povod je vest da je 29. aprila u 14:49 Evropska agencija okončala misiju kosmičkog teleskopa „Herschel“ jer je ovaj potrošio rezerve tečnog helijuma korišćenog za hlađeje instrumenata do blizu apsolutne nule. Misija je došla do svog kraja, tehnički označenog kao EoHe (End of Helium). Preko 2.300 litara tečnog helijuma, koji u vakuumu ključa na temperaturi od oko 1,4 K (-272° C), bilo je odgovorno za hlađenje instrumenata HIFI (Heterodyne Instrument for the Far Infrared), PACS (Photodetecting Array Camera and Spectrometer) i SPIRE (Spectral and Photometric Imaging Receiver) još od lansiranja teleskopa u maju 2009. godine. Bez helijuma, temperatura u „Herschelu” neumoljivo je rasla i učinila ga slepim za daleke infracrvene talasne dužine. To bi bilo isto kao kada bi mi pokušavali da snimimo kamerom blic nekog drugog aparata. Opservatorija „Herschel“, teška 3.402 kg, bila je prva kosmička opservatorija za koju je odlučeno da će iz kosmosa proučavati fascinirajući zonu spektra: daleki infracrveni (55-672 µm) i submilimetarski region. Da bi uspela u tom zadatku, instrumenti su morali da budu hlađeni na blizu 0 K. Nakon skoro četiri godine rada, „Herschel“ je sakupio dovoljno podataka kojima će astronomi da se bave decenijama. Smešten u Lagranžovu tačku L2 udaljenu 1.500.000 km od Zemlje, osnatrao je nebo primarnim ogledalom prečnika 3,5 metara (iako je imao ogledalo veće od Hbla – 2,4 metra – njegova rezolucija je bila mnogo manja jer je bilo predviđeno za infracrveno zračenje). Samo ogledalo proizvela je i ispolirala firma „Opteon Ltd.” na finskoj Tuorla Opservatoriji. Inače, „Herschel” je rođen 1993. godine u okviru Esinog programa „Horizon 2000”, ali pod tadašnjim imenom FIRST (Far Infrared and Sub-millimeter Telescope). U početku je trebalo da ima ogledalo prečnika 4 metra i veoma ekscentričnu orbitu, ali te karakteristije su vremenom izmenjene. Od idejnog predloga pa do lansiranja proteklo je čitavih 27 godina. „Herschel“ nam je prikazao „hladni“ univerzum, odnosno one oblasti koje imaju temperaturu od oko 50 K. Zahvaljujući njegovoj sposobnosti da „vidi“ kroz međuzvezdanu prašinu, otkrio nam je detalje regiona u Mlečnom putu i drugim galaksijama gde traju procesi obrazovanja zvezda. Otkrio nam je diskove materijala oko mladih zvezda i gigantski udarni talas nastao kretanjem zvezde Betelgeuse kroz međuzvezdani medijum. Proučio je mala tela Sunčevog sistema i merio količinu tamne materije u kosmosu. Zahvaljujući „Herschelu“, kosmos je danas malo manje taman nego pre njega. Sa okončanjem njegove misije možemo slobodno reći da će Esin teleskop biti upamćen po velikom uspehu Evropske kosmičke agencije. Umesto oproštajnog pisma – Veliko “Zbogom i Hvala Herschele“!

Draško Dragović, preuzeto sa „Astronomski magazin“ uz dozvolu autora i urednika.

Kepler, kraj velike astronomske misije ?!

Marino Tumpic — Sat, 18 May 2013 01:08:19 +0000

NASA je pre nekoliko dana objavila da će njen lovac na planete, teleskop „Kepler”, uskoro biti isključen jer se pokvario jedan od reakcionih točkova pomoću kojega se vršilo usmeravanje teleskopa. „Ja još ne bih otpisivao ’Keplera’“, izjavio je na poslednjoj konferenciji za štampu John Grunsfeld, astronaut koji je nekad davno popravljao Habla a danas je jedan od Nasinih direktora za kosmičku nauku. Ali su on i kolege iz agencije priznali da ako inženjeri hitno ne uspeju da poprave točak ili pronađu neki drugi način da održavaju preciznu orijentaciju teleskopa, kvar bi mogao da okonča jednu od najromantičnijih i najuspešnijih Nasinih misija: potragu za zemljolikim planetama u nastanjivim orbitama oko drugih zvezda. Upravo prošlog meseca astronomi su objavili da je “Kepler” pronašao dve nove planete, jedni malo veću od Zemlje, koja se okreće oko zvezde 1.200 sv. godina odavde a nalazi se u Goldilockovoj zoni, u kojoj se voda nalazi u tečnom stanju. Astronomi smatraju da mnoge potencijalno nastanjive planete, čak i manje i mnogo sličnije Zemlji, postoj, ali da još nisu otkrivene. U toj oceni se slaže i William Borucki (na slici), začetnik ideje “Kepler” i vođa stručnog tima iz Nasinog „Ames” centra. Kada je vest o mogućem gubitku “Keplera” procurela u javnost, tako se raspoloženje u astronomskim krugovima natmurilo. „Smatrali smo ga jednim od poklona čovečanstvu,“ izjavio je jedan astronom koji je želeo da ostane anoniman dokle god NASA ne potvrdi status misije. „Ako ode, svi ćemo biti na gubitku – to je sigurno“. “Kepler”, lansiran u martu 2009. godine, i kruži oko Sunca na približno istoj udaljenosti kao i Zemlja. Njegova misija se sastojala u potrazi zc pregledati oko 150.000 zvezda u sazvežđima Labuda, Lire i Zmaja i loviti male promene u njihovom sjaju, koji proizvodi prolazak planeta, odn. tranzit, ispred zvezda. Teleskop je identifikovao 130 planeta i još 2.740 kandidata. Borucki je podsetio da je oko 230 njih veličine Zemlje, dok je drugih 820 samo dvaput veće od naše planete. Sve planete su kamene strukture kao i naš svet. Do sada, “Keplerova“ misija je koštala do sada $600 miliona. Konstruisan je da operiše oko tri ipo godine, ali je prošle godine misija produžena na još tri godine, do 2016. Obzirom da se Zemljin tranzit ispred Sunca dešava samo jednom godišnje, astronomi imaju šansu još dve godine da posmatraju tranzite planeta koje love, koje imaju slične orbite kao mi. Bez dodatnog vremena, podaci će biti nepotpuni, smatraju astronomi, pa će i odgovori biti malo nedefinisaniji nego što bi trebali da budu. Geoffrey Marcy, “Keplerov“ astronom sa Berklija, kaže da bi bez podataka sa teleskopa “Kepler“ astronomi bili „na ivici“ da odgovore na pitanje koliko su česte Zemlje u galaksiji, i sa manje statističkih podataka nego što su se nadali. U januaru, inženjeri su konstatovali da jedan od reakcionih točkova (№3) koji je zadužen za finu stabilizaciju teleskopa počinje da koči. Zato su ga isključili na nekoliko nedelja i pustili da se “odmori”, nadajući da će se sintetički lubrikant za podmazivanje osovine nekako raširiti i rešiti nastali problem. Ali kada su ga posle 10 dana ponovo aktivirali, trenje je još uvek bilo tu. Do sada, problem nije uticao na program teleskopskih osmatranja, ali u prošli utorak (14. maja), letilica je automatski prebačena u tzv. safe mode [1], a inženjeri su odlučili da zaustave reaktivni točak. Iako je znatno manji od Hablovog teleskopa, “Kepler” je najveći teleskop ikad poslat van Zemljine orbite. Period rotacije oko Sunca mu je 372,5 dana, a njegovu orbitu NASA opisuje kao „Earth–traling“. Težak je 1.052 kg. “Kepler” je konstruisan za merenje skoro neprimetnih varijacija u sjaju zvezda što može da znači da se oko nje okreću planete. NASA se nada da će otkriti zemljolike planete koje de okreću na udaljenosti koja dozvoljava tečnu vodu, što bi značilo da su potencijalno dobre za život. Orbita teleskopa je takva da je za 3 godine posmatrao preko 150.000 zvezda. U svom fikiranom vidnom polju fotometar teleskopa konstantno beleži sjaj preko 145.000 zvezda glavnog niza. Ti podaci se šalju na Zemlju, gde se analizira eventualna promena u sjaju tih zvezda. Za sada, procene su da ima preko 17 milijardi planeta sličnih Zemlji u našoj galaksiji. “Kepler” je lansiran sa četiri reakciona točka, ali je 14. jula prošle godine točak №2 već ispao iz pogona jer je pokazivao iste simptome. Čitava letilica “Kepler” zahteva tri točka za pravilno i precizno usmeravanje, a sada je ostala sa samo dva. Nedostatak tri funkcionalna točka najverovatnije će uskratiti teleskopu mogućnost da se dovoljno precizno usmerava u potrazi za zemljolikim egzoplanetama. Rukovodioci projekta se ipšak još nadaju da će nekako popraviti situaciju terajući inkriminisani točak da se okreće napred–nazad, pa čak i da pokušaju da aktiviraju onaj isključen prošle godine, za šta će im, prema rečima zamenika menadžera programa Charlesa Sobecka iz „Amesa“, trebati najverovatnije nekoliko meseci. Deo tog vremena svakako će otići i na razmišljanje o tome šta bi teleskop, koji se inače nalazi u odličnom stanju, mogao da radi ako više ne bude u stanju da lovi daleke planete. Inženjeri podsećaju da se gruba orijentacija letilice još uvek može obavljati upotrebom brodskih trastera. Borucki je izjavio da je projekat “Kepler” imao dugačak put – i fenomenalne uspehe – i da on još nije spreman da kaže da je sve gotovo. Kada su početi da se rade planove za “Kepler”, priča dalje Borucki, niko nije znao da li stvarno druge zvezde imaju planete; sada znamo da ih skoro svaka u galaksiji ima i da je najbliža egzoplaneta udaljena od nas samo 10 svetlosnih godina. „Ja sam prezadovoljan i iznenđen onim što smo do sada postigli,“ kaže on. Astronautu Grunsfeldu, koji je bio mehaničar Hablovom teleskopu tokom nekoliko iscrpljujućih kosmičkih izlazaka, “Keplerov“ kvar posebno teško pada. „Nažalost, ne nalazi se na takvom mestu da mogu da odem i popravim ga,“ šali se ipak astronaut u penziji.

Draško Dragović, preuzeto sa „Astronomski magazin“ uz dozvolu autora i urednika.

Eksplozija na Mjesecu

Marino Tumpic — Fri, 17 May 2013 07:55:26 +0000

U našem nebeskom okružju stalno proljeću manje ili veće nebeske stijene. Zemljina atmsfera „apsorbira“ većinu udara obzirom manji objekti u cijelosti izgore pri ulasku u atmosferu, no udare trpi i naš prirodni satelit a što je vidljivo po mnogobrojnim kraterima, svojevrsnim svjedocima prošlosti. Nedavno (17. ožujka) su kamere iz NASAina programa opažanja udara asteroida u Mjesec zabilježile najsjaniji bljesak na Mjesecu uzrokovan udarom asteroida a prema izračunima ekvivalent energije udara bio je reda veličine pet tona TNT. Izračunato je kako je ovaj udar načinio novi krater na Mjesecu promjera preko 20m. Kada se NASAina letjelica LRO nađe na povoljnoj putanji krater će lako biti identificiran uspoređujući priješnje i nove snimke. Bill Cooke iz NASA kaže kako je udar bio sjajan poput zvijezde četvrte magnitude i da je mogao biti uočen čak i golim okom. Smatra se kako nije riječ o nasumičnom, izoliranom slučaju već o prolasku skupine manjih asteroida u našoj neposrednoj blizini obzirom su „all sky“ kamere iznad SAD te iste noći zabilježile nekoliko sjajnih meteora koji se proračunski dovode u vezu s događajem na Mjesecu. Od početka programa praćenja udara asteroida u Mjesec (2005.) zabilježeno je preko 300 situacija, a događaj od 17. ožujka najmarkantniji je od njih. Izučavanje udara u Mjesec i „kartografiranje Mjesečevog meteorskog kalendara“ te mehanike i dinamike udara u Mjesečevo tlo od iznimne su važnosti za planiranje ljudskih misija i naseobina na Mjesecu.

Povratak kratkih misija na ISS

Marino Tumpic — Thu, 16 May 2013 01:28:51 +0000

“Roskosmos” predlaže svojim zapadnim partnerima u programu MKS povratak na kratkotrajne misije na Međunarodnoj Kosmičkoj stanici. Sadašnji režim obuhvata misije trajanja izmedju 140 i 180 dana, dok direktor programa letova sa ljudskim posadama u “Roskosmosu” Aleksej Krasnov predlaže kraće misije u trajanju od nekoliko nedelja do mesec, maksimum dva meseca. Iako osnovni razlog ovog predloga nije naveden, pretpostavlja se da će se skraćenjem letova na MKS postići veća raznovrsnost naučnih eksperimenata, uz mogućnost obnavljanja misija kosmičkih turista koje su ukinute kada je spejs šatla prestao da leti i kada je na Rusiju pala obaveza da obezbedjuje letove posada do MKS. Takodje, treba spomenuti da se ova inicijativa poklapa sa nagoveštajima da bi posle 2016. na MKS mogli da borave astronauti Brazila i Izraela. Skraćenje misija ne odnosi se na sve letove prema ISSu već samo prema dijelu istih, dok bi dugotrajne misije i dalje ostale kao važan segment rada i boravka astronauta na Kosmičkoj postaji.

Grujica Ivanović, preuzeto sa Astronomski magazin uz dozvolu autora i urednika.

Rusija testira nove module za ISS

Marino Tumpic — Wed, 15 May 2013 01:39:03 +0000

U RKK “Energija” su u toku detaljna testiranja sistema višenamenskog laboratorijskog modula (MLM) “Nauka” i malog čvornog modula (UM) za MKS. Modul MLM “Nauka” će biti spojen sa stanicom decembra 2013, dok se lansiranje UM planira u prvoj polovini sledeće godine. Modul UM je jedan od najkritičnijih elemenata razvoja kako postojećeg ruskog segmenta MKS, tako i buduće ruske orbitalne stanice koja će naslediti MKS. Ovaj modul ima šest agregata za spajanje i biće pripojen uz MLM “Nauka”. Čvorni modul je razvijen na koncepciji modula za spajanje orbitalne stanice “Mir” i biće spojen uz MKS tokom misije modifikovanog broda “Progres”, dok će za lansiranje biti korišćena RN “Sajuz U”. Za to vreme, MLM “Nauka” će prema stanici biti lansiran sa Bajkonura najsnažnijom ruskom RN “Proton”. Pre dolaska MLM “Nauka”, da bi njegovo spajanje bilo moguće, od MKS će biti odvojen stari modul za spajanje “Pirs”. Neophodne radnje za njegovo odvajanje od MKS biće obavljene tokom poslednje od šest kosmičkih šetnji ruskih kosmonauta planiranih na MKS tokom ove godine. Za to vreme, ruski kosmonauti misija MKS-38-42 koji će od kraja 2013. do kraja 2014. raditi u modulu “Nauka” (Kotov, Rjazanski, Tjurin, Skvorcov, Artemjov, Lončakov, Samokutjajev i Serova) obavili su prve pripreme u samom modulu u pogonima RKK “Energija”.

Grujica Ivanović, preuzeto sa „Astronomski magazin“ uz dozvolu autora i urednika.

Problem svemirskog otpada

Marino Tumpic — Tue, 14 May 2013 01:49:25 +0000

Kada nekoliko većih sudara, zbog gustoće objekata u niskoj Zemljinoj orbiti, izazove niz novih, uvećava se količina opasnog otpada u orbiti. Nagomilavanje svemirskoga otpada predstavlja ozbiljan problem. Američko Nacionalno istraživačko vijeće (NRC) je 2011. godine izradilo studiju kojom je upozorilo NASA-u da mora prihvatiti novi strateški plan kako bi se suočila s rizikom koji predstavljaju komadi otpada u orbiti oko planeta Zemlje. Otpad koji uglavnom čine stari generatori i sateliti postiže brzinu i do 30 tisuća km/h. Njegovim nagomilavanjem povećava se mogućnost Kesslerovog sindroma na koji je još davne 1978. godine upozorio znanstvenik Donald J. Kessler. Kesslerov sindrom je pojava koja nastaje kada nekoliko većih sudara, zbog gustoće objekata u niskoj Zemljinoj orbiti, izazove niz novih uvećavajući tako količinu opasnog otpada u orbiti. Nacionalno istraživačko vijeće sugerira da otpad i krhotine, osim što mogu uništiti vrijedne satelite, mogu izazvati i fatalne posljedice. Dr. Heiner Klinkrad, iz Europske svemirske agencije, pojasnio je da materijal od desetak centimetara može uništiti neku letjelicu, kao što i onaj od jednog centimetra može oštetiti ili onesposobiti ispravan satelit. Američka mreža za praćenje svemirskog otpada je do kraja 2006. godine katalogizirala skoro 10 tisuća opasnih objekata u orbiti, da bi do srpnja 2011. godine broj prešao 16 tisuća. Prema nekim podacima oko Zemlje, u niskoj i geostacionarnoj orbiti, brzinom od 28162 km/h kruži 110 tisuća komada svemirskog smeća teškog 1800 tona. Svemirski deponij čine i 2671 komunikacijski i vojni satelit. O načinima rješavanja ovoga problema raspravljalo se je na svjetskoj konferenciji o svemirskom otpadu održanoj u travnju 2013. godine u njemačkom gradu Darmstadtu. Europska svemirska agencija (ESA) je prikazala animaciju nekoliko mogućih rješenja. Rješenja se uglavnom temelje na izgradnji i lansiranju letjelice-čistača. Njen zadatak bi bio svemirski otpad uhvatiti radi odvoženja u sigurnu zonu ili ga odmah uništiti. Također postoji i mogućnost uništavanja svemirskog otpada snažnim laserskim snopom sa Zemlje. Zahvaljujući specijaliziranim radarima, svemirske agencije pažljivo prate njegovo kretanje. Međutim, to za sada ne rješava problem svemirskog otpada. Osim za letjelice s vlastitim pogonom, sudare sa svemirskim otpadom je teško izbjeći. Njihova prisutnost u orbiti oko Zemlje predstavlja opasnost za skoro tisuću komercijalnih, civilnih i vojnih satelita u orbiti oko Zemlje, a ta industrija godišnje ostvari prihod veći od 150 milijardi dolara.

Slađana Bem, preuzeto sa Zvjezdarnice (www.zvjezdarnica.com) uz dozvolu autorice i urednika.

Kinezi “pod krinkom” isprobali antisatelitsko oružje

Marino Tumpic — Mon, 13 May 2013 07:45:52 +0000

Danas, 13. svibnja, američka špijunska mreža je zabeležila lansiranje kineske rakete iz Satelitskog lansirnog centra Xichang. To i nije bilo neko iznenađenje, jer je Xichang jedan od najaktivniji kosmičkih centara u Kini. Međutim, ovog puta se nije radilo o kosmičkom letu. Kineska novinska agencija „Xinhua“ je izjavila da se radilo o rutinskom lansiranju naučne sounding rakete koja će da proučava Zemljinu magnetosferu. Ali izgleda da ova verzija nije tačna. Zapravo, čini se da su Amerikanci prisustvovali probnom lansiranju novog antisatelitskog sistema (ASAT) a da je „sounding raketa“ bio zapravo trostepeni projektil „Dongneng-2“ (DN-2 /能二号). To je novina samo po sebi, jer su Kinezi 2007. izveli jedan ASAT test i u niskoj orbiti uništili svoj meteorološki satelit, stvorivši hiljade opasnih krhotina kosmičkog otpada. Novina je u tome što je, prema preliminarnim podacima, DN–2 dostigla visinu od preko 10.000 km, što znači da je ovaj suborbitni let dostigao najveću visinu još od 1976. godine, kada je lansiran američki eksperiment za testiranje teorije relativiteta, „Gravity Probe A“. Do sadašnji kineski rekord lansiranja na suborbitnu visinu iznosio je oko 2 hiljade kilometara. Nakon što je oslobodila oblak barijuma radi optičkog praćenja, ostatak rakete – verovatno sa kinetičkim presretačem – ubrzo se vratio u atmosferu i pao u Indijski okean. Ako su sposobnosti DN–2 tačno procenjene, Kina je, dakle, u stanju da obori neprijateljske satelite stacioirane i na visokim orbitama, kao što je GPS. Neki nepotvrđeni izvori govore i o geostacionarnim orbitama visokim preko 36.000 km, gde se nalaze komunikacioni sateliti za rano upozoravanje i elektronsku špijunažu. Niko ne zna detalje o konstrukciji DN–2, ali se špekuliše da bi mogla imati četiri stepena na čvrsto gorivoi jedan ili dva dodatna stepena na tečno gorivo sa motorima koji mogu da regulišu potisak kako se presretač približava meti. ASAT test iz 2007. lansiran je sistemom SC–19, baziranom na balističkom projektilu DF-21. Veruje se da je DN–2 koristio sličnu tehnologiju. U januaru 2001. američki (Bušov) ministar odbrane Donald Ramsfeld, postavljen za zapovednika Kongresne komisije za kosmos, predložio je da „US moraju oštro da pojačaju nacionalnu kosmičku politiku i stvore mogućnost da predsednik može da postavi oružje u kosmos kadro da odbrani svaki napad na američke interese“. Već sledeće godine Amerika je istupila iz Ugovora o antibalističkim projektilima, što im je dalo odrešene ruke da postavljaju projektila i „odbrambeno“oružje u kosmos. Samo „tupsoni“ nisu mogli da shvate da je čitava strategija okrenuta direktno protiv Kine kao tihog neprijatelja broj 1 američkoj ekspanziji ne samo u regionu već i u svetu. Uz to, Kineska oslobodilačka armija je još jedina u svetu koja brojčano i materijalno može teorijski da se surotstavi Americi. Kao odgovor američkom naoružavanju u kosmosu, Kinezi su započeli vojni odbrambeni kosmički program, koji je uključivao i antisatelitsku odbranu. A onda je početkom 2007. svetom prostrujala vest da su Kinezi oborili svoj meteorološki satelit FY-1C iz serije Fengyun, težak 750 kg, koji je leteo na polarnoj orbiti visokoj 865 km. Amerikanci su bili zgranuti – bio je to prvi poznati „napad” na neki satelit još od 1985, kada su oni izveli sličan test koristeći projektil ASM-135 ASAT za uništavanje satelita P78-1. Kinezi su se pravili ludi, a američki ministar vojske je hitno odleteo za Peking da se žali kako, eto, takve stvari nemaju smisla i da Kina pokušava nešto što se „svetu” ne dopada. Najnovije lansiranje je samo nastavak stare priče. Sigurno se neće završiti na ovome…

Draško I. Dragović, preuzeto sa Astronomskog magazina uz dozvolu autora i urednika.

Američki Orion – Europski astronauti

Marino Tumpic — Sun, 12 May 2013 00:52:06 +0000

Odluka NASA-e da Evropa gradi sevisni modul kosmičkog broda “Orion” je jedna od najneobičnijih poslovnih odluka donetih u SAD. Od “Mercurya”, od čijeg poslednjeg kosmičkog leta nas upravo sada deli pedeset godina, do nedavno po mnogima prerano prizemljenog spejs šatla, nikada nijedan američki kosmički brod nije nosio ijedan deo koji je projektovan ili napravljen izvan SAD. Ova odluka je utoliko interesantnija što kada je NASA dodelila ugovor “Lokid Martinu” da krene sa razvojem novog američkog kosmičkog broda, nije bilo nikakvog pomena evropskog učešća u ovom projektu. Od dana kada se pre oko godinu dana prvi put pojavila vest da se u NASA-i nose mišlju da uključe ESA-u u program razvoja broda koji će tokom sledećih decenija biti osnova američkog nacionalnog kosmičkog programa, nisu se mogle čuti negativne reakcije na Kapitol hilu. Očigledno da je ova varijantna detaljno analizirana izmedju Vašingtona i Brisela. Istovremeno, stručnjaci NASA-e su pomno pratili kako teku misije evropskog teretnog broda ATV koji od 2008. vrlo uspešno snabdeva MKS tonama goriva i neophodne opreme za nastavak. Rezultat je poznat – januara ove godine su NASA i ESA zvanično potpisali ugovor kojim se Evropa pridružuje projektu gradnje Višenamenskog kosmičkog broda sa ljudskom posadom (MPCV) ”Orion”. Nemačka kompanija EADS Astrium sa sedištem u Bremenu će na bazi tehnologije broda ATV razviti servisni modul za američki “Orion”, dok će “Stari svet” zauzvrat dobiti priliku da praktično do završetka programa MKS koriste američki deo Kosmičke stanice. Novi servisni modul “Oriona” će nositi dobro poznatu konfiguraciju od četiri “ukrštena” panela sunčevih baterija sa ATV (verzija “Lokida” je imala okrugle panele) i većinu sistema pozajmljenih sa evropskog teretnjaka. Zanimljivo je da će umesto evropskog motora, NASA obezbediti američki orbitalni manevarski motor (OME) koji će predstavljati osnovnu pogonsku jedinicu “Oriona”. Iako je ugovor izmedju dve kosmičke agencije odjeknuo kao prava senzacija, treba istaći da u njemu postoje izvesna ograničenja o kojima se ne govori tako glasno kao što se, sa obe strane okeana hvali smeli potez rukovodstva NASA-e i ESA. Naime, za sada je izvesno da će evropski servisni modul leteti samo tokom prve istraživačke misije “Oriona” (EM-1) planirane 2017. Pitanje eventualnog učešća Evrope u gradnji servisnog modula za drugu misiju “Oriona” EM-2 je ostalo otvoreno. Očigledno u NASA-i žele da vide kako će odraditi evropski servisni modul za vreme prve misije “Oriona”, pa će tek posle toga doneti odluku dali da nastave saradnju sa ESA-om, ili da se vrate koncepciji modula na kojoj rade u “Lokidu”. Drugi problem je, naravno novac. Naime, na nedavnom ministarskom savetu EU, za razvoj servisnog modula odobreno je “samo” 250 miliona eura, daleko manje od neophodnih 455 miliona. U ESA-i medjutim kažu da je to standardan proces u finansiranju kosmičkih projekata i da će drugi deo biti odobren na sledećem sastanku misnistara 2014. Ukoliko Evropa bude snabdevala “Orion” servisnim modulima posle 2017. onda će ugovor biti zasnovan po principu “razmene u naturi” – mi vama servisni modul, vi nama mesto za jednog evropskog astronauta. Rak rana evropskog kosmosa je da “Stari svet” nema kosmičkog brod, tako da će preko servisnog modula i “Oriona” koji će leteti znatno dalje od MKS, obezbediti svoje prisustve u budućim pilotiranim misijama u duboki kosmos.

Grujica Ivanović, preuzeto sa Astronomskog magazina uz dozvolu autora i urednika.

Bljesak Iridiuma-84 u noći

Marino Tumpic — Fri, 10 May 2013 22:47:58 +0000

Kratkotrajni bljesak “zvijezdice” koja prelazi nebom često je posljedica odbijanja Sunčevih zraka od umjetnog satelita, obično od njegovih antena ili solarnih panela. Posebno su upadljivi odsjaji radio-komunikacijskih satelita iz serije Iridium. Ti sateliti imaju pomalo neobičan oblik sa tri sjajne antene veličine sobnih vrata. Kad Sunce obasja njihove antene, snažan odbljesak Sunčevih zraka vidi se na Zemlji. Ovi bljeskovi mogu da dostignu magnitudu -8m, pa čak, iako rijetko, i -9,5m. Zato se ponekad mogu vidjeti i pri dnevnom svijetlu. Ti bljeskovi mogu da zasmetaju astronomima jer im kvare promtaranje, a mogu čak i da oštete njihovu osjetljivu opremu. Inače Iridium sateliti se nalaze u niskoj orbiti od 781 km u projseku i sa inklinacijom od 86, stupnjeva. Njihova brzina iznosi oko 28000 km/h. Sljedi fotografija na kojoj je uhvaćen bljesak Iridium-84 satelita. Autor fotografije je astronom iz Češke; Miroslav Grnja.

Uspostavljen laserski kontakt s Lunohodom-1

Marino Tumpic — Thu, 09 May 2013 22:25:30 +0000

Ruski robot Lunohod-1 prvi je rover na nekom drugom nebeskom tijelu. Na Mjesec (More Kiša) je pristigao landerom Luna-17 u studenom 1970. Radio je punih deset mjeseci sve do rujna 1971. kada je kontakt s njime izgubljen. Za to vrijeme na Zemlju je poslao preko 20.000 fotografija površine te 200 velikih panoramskih fotografija, brojač ukupno priječenog puta zaustavio se na nešto više od deset kilometara. Pokušaji daljnje uspostave kontakta s Lunohodom nisu urodile plodom. Misija je bila potpuno uspješna i nekoliko je puta prevazišla očekivani vijek trajanja. Četrdeset i dvije godine kasnije, Francuski znanstvenici uspjeli su nanovo uspostaviti kontakt s Lunohodom-1. Koristeći snažne lasere na zvjezdarnici Cote d’Azur Francuzi su „gađali“ mjesto gdje se Lunohod nalazi a od njegova reflektora primili su povratni signal. „Kontakt“ sa Lunohodom-1 uspostavljen je tijekom tri uzastopne noći te tako nema sumnje u kriva očitanja instrumenata. Ekipu na Cote d’Azur predvodio je Jean-Marie Torre. Tehnika primjenjena za uspostavljanje kontakta poznata je pod nazivom „laser ranging“ Treba reći kako je u pronalaženju i lokaciji Lunohoda uvelike pomogao NASAin orbiter oko Mjeseca Lunar Reconnaissance Orbiter (LRO) te je čak i snimio četiri desetljeća staru tehničku tvorevinu na Mjesecu. Prije tri godine sličan su eksperiment napravili i amerikanci.

Pogled iz svemira na jutarnje zrake Sunca

Marino Tumpic — Wed, 08 May 2013 23:52:24 +0000

Dobro vam jutro! To je onaj dio dana kada većina ljudi još spava i propušta buđenje biljaka i glasanje životinja. Rijetko tko se namjerno digne sat ili dva prije izlaska Sunca samo da bi doživio kako izgleda pogled na prve Sunčane zrake iznad horizonta. Nakon 24 sata cijela se priča ponavlja i tako eonima. A zamislite da dan iznova počinje nakon samo 90 minuta. Da dan i noć traju jednako svakog dana, školski sat dana plus školski sat noći i u novom ste danu. Htjeli ne htjeli morali bi vidjeti izlaske i zalaske Sunca puno češće nego što je to sada slučaj. Na našoj planeti nema takvog mjesta, no otputujemo li svega par stotina kilometara uvis (cca na visinu ekvivalentnu kilometraži Pula-Zagreb) naći ćemo se na radnoj visini Međunarodne svemirske postaje. Astronauti na njoj se oko Zemlje vrte brzinom od 28.000km/h koja im uvjetuje da jednu orbitu učine za 90 minuta. Njima dan traje dva školska sata, od toga su pola vremena na osvijetljenoj strani Zemlje a pola u sjeni. Ipak, ma koliko izlazaka i zalazaka Sunca da dožive astronauti kažu kako je to prizor koji ostaje zauvijek u sijećanju. Donosimo vam fotografiju izlazećeg Sunca učinjenu ovih dana od strane sadašnje posade Međunarodne svemirske postaje.

Budžet NASA za 2014. godinu

Marino Tumpic — Wed, 08 May 2013 00:09:27 +0000

Administracija predsednika Obame predlaže budžet NASA-e za 2014. godinu u iznosu od 17,7 milijardi dolara. Budžet obuhvata finansiranje inovacionih kosmičkih misija, uključujući projekat “hvatanja” asteroida. Zanimljivo je da je Bela kuća predlagala isti budžet i za 2013. godinu, ali je faktički budžet NASA za tu finansijsku godinu sveden na “samo” 16,6 mlrd dolara. Budžet za 2014. predvidja porast finansiranja istraživačkih i razvojnih projekata za 2,6% i iznosiće astronomskih 11,6 mlrd dolara, što je jednako ukupnim godišnjim budžetima “Roskosmosa” i ESA-e! Saglasno raspodeli sredstava u budžetu, za naučne programe se predlaže nešto više od 5 mlrd dolara, uključujući 1,22 mlrd dolara za planetarna istraživanja. Medju planetarnim misijama čije je finansiranje obuhvaćeno budžetom za 2014. je i repiticija projekta “Kurioziti” planirana 2020. Budžet takodje delom obuhvata finansiranje projekta megateleskopa “Džjems Veb” (JWST) čije se lansiranje planira 2018. U 2014. za finansiranje projekta JWST je odvojeno 658 miliona dolara, dok su njegovi ukupni troškovi 6,5 mlrd. Za misije vezane za američki segment Medjunarodne kosmičke stanice (MKS), uključujući plaćanje prevoza astronauta ruskim kosmičkim brodovima “Sajuz”, budžet 2014. planira oko 3 mlrd dolara. Istovremeno, za program razvoja nacionalnog komercijalnog kosmičkog broda (CCP) NASA je izdvojila u budžetu 822 miliona dolara. Razvoj privatnog kosmičkog broda treba da ukine bolnu zavisnost NASA-e od “Roskosmosa”, da pokrene privatne kompanije da razviju sopstvene kosmičke programe za letove na niske orbite i da omogući eventualno korišćenje modula američkog segmenta MKS u sledećoj deceniji, ako se donese odluka o produžetku njenog leta do 2028. Istina, za svaki slučaj NASA planira misije “Oriona” do MKS, ali se kada je američka budućnost Kosmičke stanice u pitanju akcenat ipak stavlja na korišćenje privatnih kosmičkih brodova za prevoz opreme i ljudi na relaciji Zemlja-MKS-Zemlja. Inače, ako ne bude problema sa finansiranjem prvi komercijalni kosmički let sa ljudskom posadom prema MKS se očekuje 2017. Kako iz Kongresa stižu kritike na račun NASA-e zbog istovremenog finansiranja projekata dva pilotirana kosmička broda, državnog i privatnog, direktor NASA-e Čarls Bolden je jasno dao do znanja da se, ako bude problema sa finansiranjem programa CCP, može očekivati da će američki astronauti letei prema MKS na ruskim “Sajuzima” i posle 2017. On takodje naglašava da je 822 miliona dolara donja granica godišnjeg finansiranja razvoja komercijalnog kosmičkog broda na kome sada rade tri privatne kompanije. “Ako se spustimo ispod te granice, nećemo ostvariti cilj do kraja 2017”, kaže Bolden. NASA je inače već produžila postojeći ugovor sa “Roskosmosom” o letovima američkih astronauta korišćenjem brodova “Sajuz” do kraja 2016. U budžetu NASA-e za 2014. izdvojeno je 2,7 mlrd dolara za nastavak razvoja teške rakete-nosača (RN) SLS i kosmičkog broda (MPCV) “Orion”. U skladu sa originalnim planom, prva dva lansiranja “Oriona” bez astronauta predvidjena su 2014. i 2017. Te iste 2017. trebalo bi da bude obavljeno i prvo lansiranje super-rakete SLS, dok je prvi let astronauta sistemom SLS-“Orion” planiran 2021. Iako su SLS i “Orion” od fundamentalnog značaja za budućnost američke astronautike, “zvezda” budžeta NASA-e za 2014. je medjutim projekat “hvatanja” malog asteroida i njegovo “prebacivanje” do orbite Meseca krajem ove decenije. Za razvoj ovog projekta NASA planira u 2014. da potroši prvih 105 miliona dolara, od 2,56 mlrd koliko se očekuje da će projekat ukupuno koštati. U prvoj fazi, projekat će biti fokusiran na analizu potencijalno opasnih asteroida i na prikupljanje podataka o njihovom sastavu i strukturi. Pored toga, inženjeri će proanalizirati različite tehnike kojima se putanja takvih asteroida može promeniti da bi se izbegao sudar sa Zemljom. Asteroid dimenzija 7×10 metara i mase oko 500 tona biće “ulovljen” pomoću specijalne mreže, a zatim raketnim motorima automatskog aparata koji je uhvatio asteroid transportovan ili na eliptičnu orbitu oko Meseca ili u Lagranžeovu tačku L2 sistema Mesec-Zemlja. Ako sve ide po planu, sredinom sledeće decenije ekipa astronauta može u kosmičkom brodu “Orion” posetiti asteroid i na Zemlju dostaviti uzorke tla sa njegove površine. Za misija lova na asteroid inženjeri će kombinovati nove i tehnologije na čijem se razvoju već uveliko radi. Od novih tehnologija tu su solarno-električni pogonski sistemi, aparatura vrlo preciznog odredjivanja položaja asteroida u prostoru i usavršene tehnike upravljanja i laserske komunikacije sa automatskim aparatom u dubokom kosmosu. Od tehnologija koje su u razvoju misija na asteroid posle njegovog prebacivanje do orbite oko Meseca će koristi kosmički brod “Orion” i RN SLS. Misija vezana za asteroide se analizira već duže vreme, ali je postala aktualna kada je Obama, kao kompenzaciju za otkazivanje mesečvog programa “Kanstelejšn” zatražio od NASA da do 2025. pripremi i realizuju misiju leta astronauta na jedan od asteroida. Njen značaj je postao još veći kada je prešlog februara 50-to metarski asteroid proleteo pored Zemlje unutar orbite geostacionarnih satelita i kada je istog dana jedan manji asteroid eksplodirao iznad Rusije. Pre nekoliko meseci u kuloarima NASA-e su počele da struje priče o još spektakularnijoj misiji – koja će pored posete asteroida obuhvatiti njegovo hvatanje i transport do rastojanja od nekoliko stotina hiljada kilometara od Zemlje. Umesto da astronaute pošalje u dugotrajnu misiju do asteroida udaljenog nekoliko miliona kilometara, kako je predložio Obama, NASA je odlučila da prvo pomoću jednog automatskog aparata preveze asteroid u naše susedstvo, gde će astronauti moći bezbednije da ga prouče.

Grujica Ivanović, objavljeno uz dozvolu autora i urednika Astronomskog magazina.

NASA plaća Roskosmosu 424 milijuna USD…

Marino Tumpic — Mon, 06 May 2013 22:17:30 +0000

Američka kosmička agencija NASA je produžila ugovor sa “Roskosmosom” za prevoz astronauta na Međunarodnu kosmičku stanicu (MKS) pomoću ruskih kosmičkih brodova “Sajuz” do juna 2017. NASA je povukla ovaj potez posle smanjenja budžeta agencije koji može da dovede do odlaganja prvih letova novog američkog kosmičkog broda.Dodatni ugovor vredan 424 miliona dolara obuhvata obuku američkih astronauta u Centru za pripremu kosmonauta u Zvezdanom gradu, izradu skafandera, lansiranje, dvosmerni let na relaciji MKS-Zemlja, kao i mogućnost korišćenja ruskih transportnih brodova “Sajuz” za evakuaciju sa Kosmičke stanice. U “Roskosmosu”, uz zadovoljno trljanje ruku, kažu da ugovor ostavlja dovoljno vremena – tri godine – da se izrade neophodni brodovi “Sajuz” za misije američkih astronauta. Prethodni ugovor na iznos od 753 miliona dolara je bio potpisan marta 2011. i obuhvatao je “transportne” usluge za period 2014-jun 2016. Kako se novi ugovor odnosi na godinu dana (period jun 2016-jun 2017.), koji obuhvata lansiranje četiri kosmička broda “Sajuz”, to znači da će NASA za svako od šest mesta koliko ih sleduje, platiti nešto više od 70 miliona dolara. “Sajuz” je kosmički brod koji se izrađuje serijski, i orijentaciono se njegova cena kreće u ravni modernih ruskih borbenih aviona, tako da nije velika greška ako se kaže da ovim ugovorom NASA približno finansira jednogodišnju produkciju kosmičkih brodova “Sajuz”. Direktor NASA-e Čarls Bolden (Charles) je komentarišući poroduženja ugovora, izjavio da je iako je ruska strana vrlo pouzdan partner, SAD-u potreban sopstveni kosmički brod za prevoz američkih astronauta do MKS. Za ove potrebe je NASA upravo i razvila komercijalni program (CCP-Commercial Crew Program). Trenutno tri private kompanije rade na razvoju komercijalnog kosmičkog broda, a CCP je planirao da prvi let novog američkog kosmižkog broda bude obavljen 2015. “Kako je finansiranje tog plana … ozbiljno smanjeno, nećemo moći da obezbedimo lansiranje američkih astronauta do 2017. Čak će i ta mogućnost biti dovedena u pitanje, ukoliko Kongres ne podrži zahtev predsednika (Obame) da se izdovje neophodna sredstva za finansiranje programa CCP. Zbog toga smo morali da sa Rusijom ponovo produžimo ugovor”, rekao je Bolden. Predsednik Obama je inače od Kongresa zatražio da za program CCP za sledeću finansijsku godinu podrži budžet u iznosu od 821 million dolara.

Grujica Ivanović, objavljeno uz dozvolu autora i portala Astronomski magazin

Luna-Resurs, kraj Indijsko-Ruske suradnje..

Marino Tumpic — Mon, 06 May 2013 05:33:56 +0000

Sasvim je moguće da indijski mali lunohod neće poleteti na Mesec na ruskom aparatu “Luna-Resurs”, već da će umesto njega biti lansiran minijaturni ruski robot, rekao je director NPO “Lavočkin” Viktor Hartov. Prvobitno, u okviru rusko-indijsko saradnje istraživanja Meseca, bilo je planirano da prema našem najbližem nebeskom susedu bude 2013. lansiran pomoću indijske rakete-nosača GSLV par sastavljen od ruskog lendera”Luna-Resurs” i indijskog orbitalnog aparata “Čandrajan-2″. Takodje, na ruskom lender na površinu Meseca je trebao da bude dostavljen mali indijski lunohod. Kako je posle dva neuspešna lansiranja GSLV nastupila duža pauza sa njenim testiranjem, “Roskosmos” je odlučio da za misiju “Luna-Resurs” upotrebi jednu od svojih raketa “Sajuz”. Time je i transport indijskog lunohoda na ruskom lender skinut sa dnevnog reda i od indijskog učešća u ovom projektu, po svemu sudeći nema više ništa. Umesto indijskog, na Mesec će tokom misije “Luna-Resurs” koja je planirana 2017, biti dostavljen mali ruski samohodni aparat. Njegova misija će biti svedena na obavljanje jednostavnih zadataka u okolini lendera, kao na primer sakupljanje uzoraka tla (i eventualno leda) i fotografisanje aparata na tlu. Moguće je da rover bude snabdeven evropskom burgijom koja se trenutno projektuje za misiju “EgzoMars”. Novi ruski troetapni plan za Mesec je doživeo detaljnu reviziju posle neuspeha misije “Fobos-Grunt”. Viktor Hartov kaže da je taj neuspeh velika lekcija za ruske stručnjake koji od 1976. nisu spustili ni jedan aparat na jedno nebesko telo. “Odlučili smo da u buduće pravimo lagano korak po korak, umesto velikih skokova, kao što smo pokušali sa ‘Fobosom’, kaže Hartov. Ruski mesečev program do kraja ove decenije obuhvata lansiranje lendera “Luna-Glob-1″ 2015. Tokom ove misije, biće testiran sistem spuštanja na površinu Meseca. Godinu dana kasnije, 2016. biće lansiran orbitalni aparat “Luna-Glob-2″, dok će “Luna-Resurs” sa teškim lenderom i malim lunohodom biti lansiran 2017. Ako sve bude išlo po planu, posle završetka ove etape, uslediće složenije misije, koje će, umesto ostalog uključiti prevoz uzoraka (uključujući led) sa Meseca na Zemlju. Biće to svojevrsno putovanje u prošlost , budući da su stručnjaci NPO “Lavočkin” prvi put dostavili na našu planetu uzorke sa Meseca pre više od 40 godina. Kako na žalost taj kvalitet nije negovan i zauvek je izgubljen, novim generacijama ruskih stručnjaka predstoji trnovit put da omoguće Rusiji povratak na Mesec, koga u kuloarima Kremlja uveliko nazivaju sedmim kontinentom.

Grujica Ivanović, objavljeno uz dozvolu autora i portala Astronomski magazin.

Obljetnica prvog amerikanca u svemiru

Marino Tumpic — Sun, 05 May 2013 06:03:04 +0000

Danas, 05. svibnja 2013. obilježava se pedeset i druga obljetnica prvog leta nekog od američkih astronauta u svemir. Raketa Redstone lansirana je 05. svibnja 1961. u 09:34 (po tamošnjem vremenu) sa raketodroma na Floridi. Na njenom vrhu nalazio se svemirski brod Freedom 7 sa astronautom Alanom Shepardom (1923.-1998.) koji je u kratkom, petnaestominutnom letu po balističkoj putanji dostigao visinu od skoro dvije stotine kilometara iznad Zemlje te se spustio u vode Atlanskog oceana gdje su ga dočekali prihvatni brodovi. Shepard je tako postao prvi američki astronaut a njegov let u svemir usljedio je tri tjedna nakon povijesnog Gagarinovog leta u svemirskom brodu Vostok (12. travnja 1961.). Bio je to početak ere pilotiranih svemirskih brodova u SAD koji će kao rezultantu projicirati spuštanje prvih astronauta na Mjesec svega osam godina kasnije! S današnje točke gledišta izgleda pomalo nevjerojatno da je od prvog leta u svemir pa do slijetanja na Mjesec prošlo manje od jednog desetljeća. Sam Shepard, deset godina kasnije, zapovjedao je misijiom Apollo-14 koja se spustila na Mjesec i prva koristila „Mjesečevo vozilo“ za prijevoz astronauta po Mjesecu. Pola stoljeća nakon Shepardova leta amerikanci nemaju svemirski brod koji bi bio sposoban odnjeti čovjeka u svemir a kamo li na Mjesec. Takva će situacija nažalost potrajati još pokoju godinu. Da bi letjeli u svemir amerikanci danas plaćaju Rusima sedadesetak milijuna USD po sjedalu u svemirskim brodovima Sojuz. Nevjerjatno zar ne, Shepard i ekipa se tada zasigurno nisu nadali da će pola stoljeća nakon njihova uspjeha stvar i dalje biti na mrtvoj točci

SAD nanovo pokrenula proizvodnju Plutonijuma-238

Marino Tumpic — Sat, 04 May 2013 00:22:55 +0000

Desilo se ono što niko nije mislio da će doživeti – Americi je počelo da ponestaje određenih nuklearnih izotopa. Dabogda ih to držalo što se tiče nuklearnog oružja, ali problem je što je to pretilo kosmičkom razvoju. Pre četiri godine sam napisao iscrpan tekst „Radioizotopi: američki imperativ u borbi za vodeću poziciju u istraživanju svemira“ o problemima sa kojima se Amerika suočila nakon odluke njihovog Ministarstvo za energetiku (DoE) da krajem osamdesetih godina prekine proizvodnju plutonijuma-238 (238Pu). Taj izotop je oduvek služio kao jedino praktično gorivo za ogromnu većinu američkih (i sovjetskih) uređaja koji su na kosmičkim letilicama konvertovali toplotnu u preko potrebnu električnu energiju. Kako sam tada pisao, uspeh istorijskih misija kakve su bile „Vikinzi” i „Voyageri”, a danas „Cassini”, „New Horizons” i „Curiosity“, jasno pokazuju da su radioizotopski energetski sistemi[1] (RPS) – i dovoljne rezerve 238Pu – bile, jesu, i biće od krucijalne važnosti za američku kosmonautiku i njihove buduće istraživačke programe. Ali, pošto više nisu proizvodili sopstveni plutonijum, Amerikanci su bili prinuđeni da ga uvoze iz Rusije. Na njihovu žalost, uskoro su i oni prestali da proizvode ovaj izotop i vrlo brzo se ispostavilo da više niko na svetu ne proizvodi 238Pu (niti ima postrojenja za to). Ono malo što je NASA imala u svojim skladištima već je bilo rezervisamo za misije čiji razvoj je već bio u toku [„Mars Science Laboratory" (MSL), „Discovery №12"[2], „Outer Planets Flagship 1″[3] (OPF-1)]. Na osnovu pisma tadašnjeg direktora Nase, Michaela D. Griffina, poslatom 2008. Državnom sekretaru za energetiku S.D. Bodmanu, videlo se da će potrebe agencije za 238Pu biti neprestana pojava. Prema tadašnjoj proceni Griffina, NASA je do 2028. trebala da lansira 12 misija koje će imati potrebe za nuklearnim izvorom energije. Njima bi trebalo ukupno od 105 do 110 kg plutonijuma, što čak i da Amerika ponovo pokrene proces proizvodnje ne bi mogla da proizvede u sledećih 15–20 godina. U zaključku mog prvog teksta napisao sam da Amerikanci ubrzano rade na naprednijem i efikasnijem radioizotopskom termoelektričnom generatoru, nazvanom Stirlingov napredni radioizotopski generator (Advanced Stirling Radioisotope Generator, ASRG). On će koristiti Stirlingov motor radi pretvaranja termičke u električnu energiju. Konvertori Stirlingovog motora će biti znatno efikasniji od termoelektričnih baterija[4], što znači da će proizvoditi više struje nego njegovi prethodnici, iako će mu za to trebati samo četvrtina količine 238Pu. Pored toga, američko ministarstvo je obećalo da će razmotriti ponovnu proizvodnju ovog, očigledno, strateškog materijala“. Zatrovan domaćim iskustvima, ovu poslednju rečenicu sam samo prepisao, ne dajući joj (pre)veliki značaj. Zato sam se ne malo iznenadio kada sam početkom aprila pročitao izjavu Jima Greena, Nasinog direktora za planetna istraživanja, da je DoE rešilo da posle 25 godina OBNOVI proizvodnju plutonijuma–238, koji će se upotrebiti za nuklearni pogon „budućih Nasinih misija na Mars i objekte spoljnjeg solarnog sistema“. Na to ih je nateralo sve praznije skladište nuklearnog goriva za buduće Stirlingove generatore, koji su načelno projektovani da imaju specifičnu snagu 7 We/kg[5], što je znatno više od samo 2,8 We/kg koliko stvaraju generatori prethodne generacije Multi-Mission Radioisotope Thermoelectric Generators (MMRTG), ili 5,1 We/kg koliko su proizvodili još stariji RPS. Kao i RTG, i ASRG konvertuju toplotnu energiju u električnu, ali novi sistem ima pokretne delove. Unutar uređaja, toplota koju stvara nuklearno gorivo pomera magnetni klip brzinom od 100 puta u sekundi kroz okolni kalem stvarajući time električnu struju u žici. Klip se nalazi uokružen helijumom i ne dodiruje unutrašnjost mehanizma, čime je znatno povećana trajnost i fizičke karakteristike. NASA kaže da će Stirlingov sistem, koji zahteva mnogo manje plutonijuma i koji će davadi oko 130 vati struje, biti četiri puta efikasniji od tradicionalnih pretvarača. „Trenutno radimo na proizvodnji dve ASRG jedinice, F–1 i F–2, i nadamo se da ćemo biti gotovi do 2016. godine. Posle toga ići će u magacin ali bez goriva, i sačekaće da im precizno odredimo misiju.“ DoE je tesno sarađivala sa Nasom i ubrzala plan za testiranje postojećih nuklearnih reaktora za proizvodnju plutonijuma, Tehničari iz Nacionalne laboratorije u Oak Ridgeu (Tenesi) dobili su zadatak da neptunijum-237‎, veštački kreiran elemenat koji ne postoji u prirodi, stave u reaktor. Tamo će biti izložem jednomesečnom bombardovanju neutronima, nakon čega bi trebalo da „zarobi“ određeni broj neutrona i pretvoti se u plutonijum–238. Kada šipke u reaktoru budu izvučene, tehničari se nadaju da će pronaći malu količinu neophodnog plutonijuma.

Drago Dragović, preuzeto sa Astronomskog magazina uz dozvolu autora i urednika.

Astronautika vas besplatno vodi na Mars

Marino Tumpic — Thu, 02 May 2013 16:46:44 +0000

Astronautika vas potpuno besplatno vodi na Mars, ili bolje rečeno u Marsovu orbitu. Karta je u jednom smjeru. Povratka dakle nema. Pristup za dobivanje karte omogućen je svim punoljetnim građanima, no sudjelovati mogu i oni koji nemaju navršenih 18. godina uz dozvolu roditelja, staratelja, profesora.. Prijave se primaju od 01. svibnja do 01. srpnja. Lansiranje letjelice biti će obavljeno najranije 18. studenog ove godine… A sada za ozbiljno; Vodimo vas besplatno na Mars i to putem NASAine letjelice MAVEN (The Mars Atmosphere and Volatile Evolution Mission). Letjelica će biti lansirana 18. studenog raketom Atlas-V s raketodroma na Floridi sa zadaćom da pristigne u Marsovu orbitu te tamo izvrši istraživanja atmosfere i ionosfere Marsa, interakcije aktivnosti Sunca i Sunčeva vjetra a glavna joj je zadaća dokučiti kako i kamo je nestala nekadašnja (gusta) Marsova atmosfera te li se i na koji način taj proces i danas odvija. MAVEN će se pozabaviti i istraživanjem klime, geologije, prisustvom i raspodjelom vode te pogodnošću za život na Marsovoj površini tijekom povijesti, u današnje vrijeme te s pogledom na budućnost. Sudjelovanje u projektu MAVEN dio je aktivnosti namijenjenoj javnosti. Posjetite link; http://lasp.colorado.edu/maven/goingtomars/ na kojemu Vas očekuju kratke informacije o samoj robotičkoj misiji MAVEN te upute kako se registrirati (možete to i preko email servisa ili društvenih mreža) i sudjelovati u misiji. Putem „online“ obrasca od Vas se traži da upišete ime i prezime (možete i kratku poruku, haiku) nakon čega se na novom linku otvara „Priznanje“ o sudjelovanju koje možete spremiti kao JPEG dokument na računalo ili i isprintati. Tako upisana imena učesnika biti će pohranjena na DVD koji će se instalirati na kraj solarnog fotonaponskog panela letjelice s kojom će otputovati na višegodišnju misiju istraživanja Marsa. MAVEN će biti lansiran 18. studenog (tada se otvara tkz. lansirni prozorkoji traje do 07. prosinca) a na odredište će stići 22. rujna 2014. Sama letjelica mase je 903kg a većina opreme i instrumenata (izuzev solarnih panela i antene) nalazi se u kućištu kockastog oblika zapremine 0.20m3. Cijena misije nešto je manja od pola milijarde USD u što nije uključen trošak lansiranja od skoro 200 milijuna USD. Prema planu letjelica će biti operativna najmanje dvije godine s izgledima da se misija produži i znatno više obzirom će MAVEN služiti i kao radio relejna postaja za ostale misije na i oko Marsa. Nećemo Vam otkrivati više informacija, odite po svoju kartu i otputujte ka crvenom planetu. Besplatno je a usput ćete saznati i pokoju zanimljivost o svijetu pokraj našeg!