astronautika.com

Naslov bi mogao pomalo zavarati ukoliko ne pročitamo cijeli tekst. Zna se kako astronaute danas u svemir mogu svojim snagama lansirati SAD, Kina i Rusija. No američki raketoplani još tijekom ove godine idu u zasluženu mirovinu a njihov nasljednik će se čekati barem pet do šest godina. Kinezi s druge strane još uvijek pionirski stupaju u svemirska prostranstva za potrebe vlastitog svemirskog programa.

Ruski svemirski brod Sojuz za troje astronauta spojen s ISSom, jedina veza ljudi i svemira u narednih pet godina nakon umirovljenja američkih raketoplana krajem ove godine

Činjenica je kako danas u svemiru egzistira preko sto milijardi USD “teška” Međunarodna svemirska postaja s kapacitetom stalnog boravka do šest astronauta, a povremeno u kraćim vremenskim razmacima i više od njih desetak. Krajem ove godine jedina veza ISSa s Zemljom postati će Ruska svemirska agencija. Pilotirani svemirski brodovi tipa Sojuz te bespilotni transportni brodovi Progres postoje već skoro četrdesetak godina. Iskazali su se kao pouzdane, jednostavne, jeftine letjelice čija se upotreba planira najmanje do 2020. godine.
Sojuzi su pokrenuli i program turističkih letova u svemir koju je isprobalo nekoliko odvažnih bogataša plativši između 22 i 35 milijuna USD let u trajanju od desetak dana. Odlaskom raketoplana i preuzetim obvezama ugovora vrijednim 306 milijuna USD potpisanom između američke i ruske svemirske agencije, Rusija će za američke potrebe lansirati sedmero njihovih astronauta k ISSu do 2013. godine. To ujedno znači da se ukida postojeći program prevoženja „turista“ u svemir.

Bespilotni svemirski brod Progres u tandemu s Sojuzima osnovica ljudskog prisustva u svemiru već desetljećima

U tako nastaloj situaciji šef Ruske svemirske agencije (Roskosmos) Anatoly Perminov izjavio je za medije kako će cijena lansiranja astronauta u svemir znatno porasti. Kako više nema zarade od slobodnog mjesta za turiste koje je kupila NASA, to će cijena pojedinačnog lansiranja američkog, europskog ili nekog drugog astronauta od 2013. godine najvjerojatnije biti između 75 i 100 milijuna USD. Takav stav šefa Roskosmosa u prvi mah izgleda monopolistički no gledamo li stvarne troškove i usporedimo li to s američkim troškovnikom lansiranja astronauta raketoplanima dolazimo zapravo na realne tržne vrijednosti. Bila je javna tajna da su i sami avan/turisti-astronauti koji su u Ruskoj režiji letjeli u svemir izjavljivali kako bi platili i dvostruku svotu za svoj hir. Danas i u Rusiji, SAD ali i drugdje u svijetu mnogobrojne privatne tvrtke rade na letjelicam koje će na duže ili kraće vrijeme odbaciti odvažne u svemir. Ovisno o njihovim tehničkim predispozicijama neki će takvi letovi koštati „svega“ nekoliko stotina tisuća USD a drugi će svoje troškovnike izrađavati u milijunima ili desecima milijuna zelene valute. Let u svemir, ma koliko u filmovima bio pojednostavljen, još je uvijek jedna od najopasnijih i najsloženijih ljudskih djelatnosti..

Marino Tumpić

Karel Čapek zasigurno nije ni slutio kamo će dogurati njegova priča o robotima. Tvroci zločestih humanoidnih robota u serijalu Terminator prikazali su takve strojeve kako uništavaju ljudski rod. No naša civilizacija s njima ima neke druge planove. Robotičke ruke i njihove derivacije već su pomalo sastavni dio svakog domaćinstva.

Robotički uređaji nisu privilegija tehničara..

Poznato je kako se robotički sustavi koriste kako na Zemlji tako i u svemiru prilikom izvođenja opasnih i tehnički zahtjevnih operacija.

U industriji oni zamjenjuju ljudsku radnu snagu. Brži su, puzdaniji, neidu na bolovanje a njihovo oštećenje ili gubitak samo su stvar financija i tehnologije.

S druge strane pravi humanoidni roboti još su uvijek daleko od stvarnosti. No tri američke institucije predstavile su novu generaciju humanoidnih strojeva pod nazivom R2 – Robonaut.

Robonauti nove generacije

NASA, General Motors i Oceaneering Space Systems uložili su znanje i novac u stvaranje čovjekolikih robota – partnera našoj vrsti u budućim istraživanjima svemira ali i industriji.

Umjesto oružja humanoidni roboti nositi će znanstvene instrumente

Sjeća li se netko Asimovljevih zakona robotike?

Robonauti su opremljeni novim sustavima kojima doživljavaju svijet oko sebe. Ruku pod ruku s astronautima ili kao samostalne jedinice na Mjesecu, Marsu i drugdje u svemiru oni će dati snažan zamah astronautičkim istraživanjima.
Robonauti tipa 2(R2) su brzi, osjetljivi, po potrebi nježni ili jaki strojevi s mogućnošću verbalne komunikacije s ljudima. Biti će u stanju samostalno izvoditi radne operacije, čučnuti, podignuti kamen s Marsova tla, opipati ga rukama, osjetiti njegov miris i okus, skenirati ga multifunkcionalnim očima u širokom dijelu elektromagnetskog spektra, napraviti kemijsku i biološku analizu uzoraka, pomoći jedan drugome ili dati ruku čovjeku kada zatreba. Metereološki senzori, brza računala, snažni zglobovi, motori, poluge od umjetnih materijala zasad će ipak razumijeti samo strojni, jezik nula i jedinica. Programska podrška dati će im mogućnost „pametnog razmišljanja“ i prosuđivanja stvari oko sebe te donošenja samostalnih odluka uz samoučenje tijekom njihova rada.
S druge strane astronautima će rad s humanoidnim robotima uvelike olakšati posao, a njihov izgled dati će im i psihološku dozu dodatne sigurnosti te komociju u radu.

Robonaut pruža ruku astronautu

I pored sve sile elektronike, informatike, motorike, mehanike…ovi će strojevi još uvijek predstavljati „ljude bez duše“. No tko zna kakvi će biti njihovi nasljednici za koju godinu.Misije na Mjesec i Mars bile bi u svakom slučaju nezamislive bez korišćenja tehnike. Prema prikazanim primjercima Robonauta moguće nam prvo mahanje rukom i nježan ženski glas s površine Marsa nebude ljudski, već robotski.

Marino Tumpić

Američka svemirska agencija NASA, objavila je kako se misija Cassini produžava do 2017. godine. U tu svrhu, novim proračunom osigurano je 60 milijuna USD godišnje kako bi letjelica narednih sedam godina vršila istraživanja Saturna i njegovih satelita, posebice Titana i Enceladusa.
Misija lansirana u listopadu 1997. godine zajednički je projekt američke i europske svemirske agencije.

Letjelica Cassini oko Saturna

Puni naziv Cassini-Huygens rezultat je simbioze dviju letjelica. Veliki orbiter Cassini djelo je američkih a manji lender Huygens (koji se 2004. spustio na Titan) europskih inženjera.
Iako je prvotni operativni vijek ovog projekta planiran do 2008. godine on je zbog iznime važnosti i vrijednosti prikupljenih znanstvenih podataka produžen do 2010. da bi sada zasluženo dobio još sedam „nagradnih“ godina. Sama letjelica i njezinih 12 znanstvenih instrumenata nalaze se u jao dobrom stanju i uz povremene programske preinake smatramo kako će petnaest godina stara letjelica izdržati zahtjeve planera misije, izjavio je Jim Green, direktor NASAine „Planetary science division“ u Washingtonu. Ovo produženje daje nam mogućnost istraživanja događanja i  promjena na planeti i njeznim satelitima tijekom tamošnjih ljetnih i zimskih razdoblja. O Saturnovom svijetu zapravo znamo veoma malo. U narednih nekoliko godina ne planiraju se nove misije k planeti-Gospodaru prstenova te je Cassini naša velika nada, kaže Bob Pappalardo, znanstvenik iz Cassini istraživačkog tima pri Jet Propulsion Laboratory u Pasadeni. „Toliko toga tek moramo otkriti i razumjeti na i oko Saturna“.
Cassinijev „brojač kilometara“ već davno broji milijarde kilometara, preko 200.000 snimaka posalo je dosad na Zemlju tijekom 125 orbita oko Saturna te 67 bliskih prolazaka pored Titana i osam pokraj Enceladusa.

Saturn kako ga vidi Cassini..

Cassini je prva i jedina letjelica kojoj je primarna namjena istraživanje ove divovske plinovite planete. Prije nje Saturna su prilikom preleta nakratko istraživale američke letjelice tipa Pionir i Voyager. Odustajanjem od leta na Mjesec i umirovljenjem raketoplana NASA će imati znatno više novaca na raspolaganju za robotičke misije poput Cassinija i sličnih.

Marino Tumpić

Raketoplani, ponos američkog svemirskog programa, definitivno odlaze u povijest. Novim odnosom snaga i raspodjelom financijskog kolača buđeda SAD planirane letjelice iz programa Constellation nikada niti neće stati na raketne rampe. Milijarde dolara potrošene su da bi se nakraju uvidjelo kako tim smjerom NASA ne bi ni do 2030. stigla (opet) do Mjeseca.

Usporedba Američkih i Ruskih sustava raketoplana

Flota od pet raketoplana u posljednih trideset godina svela se na tri primjerka; Atlantis, Discovery i Endeavour. Columbia i Challenger izgubljeni su zajedno sa 14 astronauta u najvećim tragedijama svemirske ere čovječanstva.
Preostali trojac biti će gotovo besplatno podijeljen muzejskim ili drugim edukacijskim ustanovama u SAD za cijenu od svega 28 milijuna USD po primjerku. Zvuči gotovo nevjerojatno da će milijarde dolara vrijedne letjelice nakraju biti prodane u bescjenje. NASA nije pojasnila što točno podrazumjeva naplatiti od budućih vlasnika raketoplana, no vjerojatno je riječ o preinakama, odstranjivanju otrovnih elemenata te troškovima transporta do krajnjih odredišta ovih ljepotana.

Apollo program završio kao ruinirano željezo na otvorenom

Od kada je NASA poslala javni poziv zainteresiranima koji su u stanu da pruže adekvatan dom „pod krovom“ za ove letjelice javila se 21 institucija. Sve one obrazložile su svoje zamolbe argumentima „kako i zašto“ da se ponos tamošnjeg svemriskog programa udomi baš kod njih a krajem ove godine donjeti će se i konačna odluka tko će pobijediti u ovoj neuobičajnoj aukciji. Poučeni prethodnim iskustvom kada su rakete i letjelice iz programa Apollo doslovce trunule na otvorenim prostorima sada se traže garancije kako će novi vlasnici raketoplane Atlantis, Discovery i Endeavour maziti i paziti u zatvorenom prostoru dostupnom za posjetilje.
Raketoplani su povećih dimenzija dužine 37m. Raspona krila 42m i mase od čak 77 tona (bez triju glavnih motora koji će biti uklonjeli s letjelica) predstavljaju veoma zahtjevne eksponate.
Od budućih vlasnika NASA traži da letjelice ostanu nedirnute tijekom transporta, da se ne rastavljaju radi transporta, što pomalu suzuje izbor njihovih udomitelja na tek nekoliko muzeja;
Muzej „Evergreen” iz  McMinnvillea, 50km od Portlanda, s preko stotinu aviona u kolekciji. Tu je i Washingtonski National Air and Space Museum koji je bacio oko na raketoplan Discovery. Oni već imaju raketoplan Enterprise koji nikada nije letio u svemir ali je poslužio za zemaljska i zračna ispitivanja. Njega bi, nakon dobijanja Discoverya, prepustili nekom drugom muzeju. U New Yorku Interpid Sea, Air & Space Museum pod staklenom kupolom na kraju 46. ulice udomio bi neki od raketoplana kao veliku atrakciju najvećeg grada u SAD. U Seatleu, na drugoj strani SAD Museum of Flight predstavlja kolijevku tamošnjeg zrakoplovstva te već imaju sagađenu halu koja spremno očekuje umirovljeni raketoplan..

Raketoplan America načinjen za potrebe edukacije i javnog prikazivanja

U svakom slučaju sve ove transakcije moraju biti obavljene do kraja svibnja 2012. godine. Ukoliko netko od izabranih udomitelja zakasni s implementacijom letjelica u svoja zdanja morati će o vlastitom, dopunskom trošku, letjelice maknuti s NASAinih lokacija. Nakon 01. lipnja te godine raketoplani više neće biti briga američke svemirske agencije. Za kraj spomenimo i kako su Rusi već odavno svoje raketoplane razdjelili a neke i prodali drugim zemljama.

Marino Tumpić

Raketoplan Endeavour uspješno je u ponedjeljak u 10:14 po našem vremenu lansiran k Međunarodnoj svemirskoj postaji. Nakon nedjeljne odgode poradi jakog vjetra i velike naoblake, danas ujutro šestorica astronauta imali su perfektno noćno polijetanje s raketodroma u Kennedyjevom svemirskom centru. Već devet i pol minuta kasnije astronauti su dospjeli u svemir, Zemljinu orbitu tristotinjak km iznad naših glava.

Raketoplan Endeavour nekoliko sekundi nakon lansiranja s Floride

Glavna zadaća ove misije označene kao STS-130 je spajanje novog modula Tranquility (Node 3)  i pripadajuće kupole sa ISS-om. Astronautima u skupini od po dvoje njih za taj će posao trebati odraditi tri svemirske šetnje u trajanju od po šest sati svaka. Tranquiliti ima masu od 18 tona, a dimenzije 7×4.5m. Naziv je dobio po Mjesečevom „moru“ u koje je sletio Apollo 11 1969.
Kupola mjeri 1.5×2.9m a njena je masa skoro dvije tone. Pilotirani svemirski brodovi klase raketoplana došli su do kraja svoje eksploatacijske ere. Predstoji nam samo još pet lansiranja raketoplana prije njihova umirovljenja. Prvi raketoplan, Columbia poletio je 12. travnja 1981. godine. Ukupno je izrađeno šest ovakvih letjelica od kojih je pet bilo opremljeno za let u svemir. Tijekom godina eksploatacije izgubljena su dva raketoplana i četrnaestero astronauta.
Završe li astronauti uspješno ovu misiju, ISS će biti skoro u cijelosti izgrađena. U operativnoj upotrebi ostati će najmanje do 2020. a vjerojatno i nekoliko godina više. U njezinoj gradnji sudjelovalo je 16 zemalja koje su dosad ukupno potrošile preko 100 milijardi dolara.
Tijekom narednih desetak dana i ISS i Endeavour će biti vidljivi golim okom kako prelijeću naše krajeve u rano ujutro, sat do dva prije izlaska Sunca.

Marino Tumpić

Započelo je finalno odbrojavanje u Kennedyjevom svemirskom centru na Floridi prije lansiranja raketoplana Endeavour u svemir, zakazano za nedjelju u 10:39 po našem vremenu. Vremenske prilike su dobre i očekujemo uspješno lansiranje izjavio je Jeff Spaulding iz kontrole misije.

Posada STS 130

Misija oznake STS 130 ponjeti će u svemir šestoricu astronauta čija je zadaća spojiti se na Međunarodnu svemirsku postaju te pomoću robot ruka na raketoplanu i ISSu spojiti na Postaju novi modul Tranquility i specijalnu kuplu za vizualna i fotografska opažanja koja je astronauti moći izvoditi iz nje. Učine li to uspješno ISS će biti gotovo u cijelosti kompletirana.
Tranquility je napravljen u Italiji pod patronatom tamošnje svemirske agencije i ESA u bliskoj kooperaciji s NASA. Njegova je masa gotovo nešto veća od15 tona a dimenzije 7×4m. Unutar ovog modula nalazi se veliki broj specijalnih vreća s opremom i potrepštinama nužnim posadi ISSa.
Samo lansiranje će biti obavljeno s lansirne rampe 39A i to je jedno od posljednjih lansiranja raketoplana u svemir prije umirovljenja cijele NASAine flote. Zapovjednik misije je George Zamka, pilot Terry Virts dok su specijalisti misije Nicholas Patrick, Robert Behnken, Kathryn Hire i Stephen Robinson. Astronautima u raketoplanu potrebno je nepunih desetak minuta da stignu u Zemljinu orbitu, ipak do pristajanja s ISSom potrebno im je nekoliko desetaka sati.

Marino Tumpić

Nasina misija Kepler koja ima zadatak da pronadje zemljolike planeta van naseg Suncevog sistema, kako je saopšeteno 4.1,  za sada je misija uspela da detektuje 5 ekstrasolarnih planeta (Kepler 4b, 5b, 6b, 7b i 8b). Četri planete su vrući Jupiteri, prečnika od 1.3-1.5 prečnika Jupitera, koji orbitiraju veoma blizu svoje Zvezvde dok je jedna vrući Neptun. Možda i najinteresantnija planeta je Kepler 7b koja ima za sada najmanju poznatu gustinu. Temperature na svim otkrivenim planetama su veoma visoke, iznad 1900 stepeni C.   Kao što je svima jasno to je pretoplo za život na njima (barem onaj nama poznat!) Oribitaljni periodi ozkrivenih ekstrasolarnih planeta su između 3.3 i 4.5 dana. Na primer orbitalni period planete Kepler-5b je 3.5 dana dok Kepler-6b napravi pun krug oko zvezde za 3 dana.

Očekujemo da će nam Kepler usokoro pružiti još novih podataka!

sl. 1.0 Kepler  [NASA]                                                                                                                http://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/thumb/b/b5/Kepler_Space_Telescope.png/452px-Kepler_Space_Telescope.png

F. Čolaković

Nesretna Japanska letjelica Hayabusa iznad asteroida Itokawa, umjetnički prikaz

Vidulini

Japanska robotička letjelica Hayabusa ušla je u deveti krug svemirskog pakla. Tehnički i drugi problemi koji od samog lansiranja tijekom svibnja 2003. prate ovu letjelicu sada su kuluminirali otkazom i trećeg od četiri ionska motora. Blok D ionskog pogona otkazao je ovog vikenda. Telemetrijskom provjerom podataka ustanovljen je potpuni otkaz rada ovog ionskog motora.

Znanstvenicima iz Japanske svemirske agencije (JAXA) sada predstoji samo nada kako je blok C još uvijek u operativnom stanju budući je on radi uočenih anomalija ugašen još početkom ove godine. Letjelica je od tada usmjeravana i pogonjena k Zemlji samo s blokom D ionskog pogona. Blokovi A i B otkazali su još ranije tijekom godina.

Hayabusa je jedina letjelica koja je (2005.) sletjela (čak i neplanirano!) na neki asteroid (Itokawa), pokupila uzorke materijala (mada je i ovo upitno obzirom na komunikacijske i druge pogreške koje nisu potvrdile ispaljivanje projektila i skupljanje uzoraka!) u namjeri da ih se dopremi na Zemlju radi analize.

Prema planu misije bilo je predviđeno da se letjelica vrati 2007. godine. Kvar na klasičnom raketnom pogonu, proglem s istjecanjem goriva, te anomalije na orijentacijskom, komunikacijskom i računalnom sustavu odgodili su njezin povratak slabašnim ionskim motorima za 2010.

JAXA sada radi eksperimente s već mjesecima ugašenim blok C motorom ionskom pogona, istovremeno izračunavajući novu trajektoriju za veoma neizvjestan povratak letjelice. Svi ionski motori otkazali su poradi problema s napajanjem i izvjesno je kako se to svakog trena može ponoviti i na jedinom preostalom motoru upitne ispravnosti. Dogodi li se to letjelica je zauvijek izgubljena.

Tehnološki vijek ionskih motora iznosi na tisuće radnih sati, no Hayabusini motori već su odradili daleko više od inženjerskih mogućnosti. Preko 40.000 radnih sati (1700 dana!) uzastopnog kontinuiranog rada izgleda da je ipak bilo previše za pogonski sustav “izmišljen” tek prije koju godinu, najprije u znanstveno fantastičnim filmovima a tek onda i u stvarnosti.

Biti će neizvjesno do kraja, izjavili su u JAXA povodom ovih tehničkih problema. Realno gledano šanse da letjelica ipak (makar i u novom zakašnjenju) dopremi uzorke na Zemlju sada se izražavaju u promilima. Ipak kontrolori misije pokušat će nemoguće. Iskustva prikupljena tijekom misije ove letjelice poslužiti će pri planiranju i provedbi nekih budućih robotičkih istraživača.
S znanstvenog stjališta, Hayabusa je već odradila veliki posao. Uspije li se ipak dovući do Zemlje biti će to šlag na torti od barem deset katova.

Inače, ima i jedan zgodan vic na temu otkaza trećeg od ukupno četiri (doduše avionska) motora: Krenu ranim jutrom Muju i Haso avionom u Ameriku gdje bi trebali stići oko 15 sati. Svako malo iznad Atlantika pilot se oglašava riječima; Cijenjeni putnici otkazao nam je motor broj 1. Nema razloga za brigu ovo je avion s četiri motora. Zbog otkaza motora broj 1 kasniti ćemo dvadesetak minuta…Tako priča pilot i kada je otkazao motor broj dva, a nedugo zatim i motor broj tri…Na to će Muju Hasi..E bolan Haso ako nam otkaže i ovaj četvrti motor mi ne stignemo do ponoći u Ameriku… E pa upravo se u takvoj ili malo težoj situaciji sada nalazi Hayabusa!

Marino Tumpić

Ruski modul Poisk za vrijeme opremanja u laboratoriju

Vidulini

Utorak u 15:22 po našem vremenu s Ruskog kozmodroma u Baikonuru (Kazakhstan) uspješno je prema Međunarodnoj svemirskoj postaji lansiran novi Ruski modul pod nazivom “Poisk”. Tijekom današnjeg dana ovaj bi modul trebao biti spojen s ISS-om na “gornjoj” strani između postojećih Ruskim modula Zarya i Zvezda. Osnovna je namjena modula Poisk da posluži kao spojni modul za buduća pristajanja pilotiranih brodova tipa Sojuz i nepilotiranih transportnih brodova tipa Progres. Ruski astronauti će pri tkz. svemirskim šetnjama za potrebe njihovog dijela svemirske postaje koristiti Poisk i kao međuodjeljak (komoru) za izlazak u otvoreni svemirski prostor. U njemu će biti smješten i dio znanstveno istraživačke aparature a kroz nekoliko godina moguće da na njega bude spojen i jedan veći znanstveni modul postaje.

To je prvi instalirani Ruski segment na ISSu dopremljen u svemir nakon 2001. godine.

Novi modul ima masu od preko 4000kg, dimenzije 2.6×4.6m te zapreminu od 12.6 kubnih metara i pomalo nalikuje modulu Pirs lansiranom 2001. U njemu se sada nalazi nekoliko stotina kilograma opreme i potrepština koje će astronauti nakon spajanja s ISS i provjere hermetizacije rasporediti kako na samom Poisku tako i u druge dijelove ISSa. Između ostalog u njemu se nalaze i nova svemirska odijela tipa Orlan namijenjena zahtjevnim radovima u otvorenom svemirskom prostoru.

Položaj Poisk-a na ISSu

Sam je modul poznat i pod nazivom Mini Research Module-2. Tijekom svibnja naredne godine na ISS će biti instaliran još jedan Ruski modul (Mini Research Module-1) koji se sada nalazi u završnim pripremama pred transport do američkog svemirskog centra na Floridi, obzirom će njega u svemir ponijeti raketoplan Atlantis u misiji STS-132.

Kozmonauti Oleg Kotov i Maksim Suraev imaju zadatak da Posik pripreme i opreme svom opremom (tu je od krucijalne važnosti instalacija antenskih i drugih segmenata sustava Kursk) za automatizirano pristajanje svemirskih brodova.

Sojuz TMA-16 krajem siječnja iduće godine biti će prvi svemirski brod koji će se spojiti na ISS pomoću pristanišnog mjesta na modulu Poisk.

Podrobnija analiza Ruskih nastojanja oko daljnjeg opremanja ISSa te izjave nekih čelnika Europske svemirske agencije daju zaključiti kako se s njihove strane svemirska postaja vrijedna preko 100 milijardi dolara namjerava koristiti najmanje do 2025. godine. Čak i u slučaju da amerikanci odustanu od njene eksploatacije u vremenu od 2015-2020. godine.

U takvom scenariju događanja Rusi bi mogli preuzeti cijelu postaju ili odvojiti njihov dio kao zasebnu svemirsku tvorevinu.

Marino Tumpić

NASAin rover Opportunity po svemu sudeći nalazi se u pravoj zlatnoj dolini na Marsu. Doduše o pravom zlatu nema ni riječi, no gledano s planetološkog stajališta pronalazak nekoliko markantnih meteorita na veoma malom prostoru može se usporediti samo s nalazištima zlata tek kojih stotinu metara jedno od drugog.

Posljednji pronađeni meteorit dobio je naziv „Marquette Island”, no sada geolozi pomalo počinju stavljati pod znak pitanja što su zapravo stijene koje rover pronalazi na Marsu. Poznato je kako su meteoriti iznimno vrijedna nalazišta. Riječ je o nebeskim tijelima manjih dimenzija koja su milijardama godina lutala svemirom da bi se na kraju „sudarila“ s planetom. Veoma su rijetki meteoriti koje možemo pronaći na Zemlji. No kada ih nekoliko pronađemo na veoma malom prostoru tada moramo razmišljati i o drugim mogućnostima.

NASAini znanstvenici sada pretpostavljaju kako je riječ možda i o nekakvom davnom izbačaju vulkanskog (?!) materijala koji je razbacao stijenje posvuda uokolo a Opportunity se eto slučajno zatekao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Druga je pretpostavka kako se poveće tijelo u srazu s rijetkom Marsovskom atmosferom raspalo na nekoliko manjih tijela koja su porazbacana na u „Dolini meteorita“. Moguće je i da su se dijelovi nekog većeg tijela već u svemiru nalazili razdvojeni ali u kompaktnoj formaciji. Kada je došlo do kolizione putanje svi su završili na ovom području. U svakom slučaju sada slijedi detaljna analiza prikupljenih podataka a tek nakon toga biti će moguće zauzeti konkretno stajalište što to pronalazi robotički geolog na Marsu.

U svakom slučaju riječ je o zanimljivom stijenju koje traži podrobnu analizu. U narednim danima i tjednima moguće je da rover pronađe još pokoji komad. Sigurno je samo kako se radi o jedinstvenom nalazištu.

Marino Tumpić

Marquette_dalje – Meteoit daleka

Marquette_blize – Meteorit izbliza

Marquette_3d – Meteorit na Marsu 3D fotografija