astronautika.com

Nakon trideset dana leta, svemirski brod Bion-M1 s pomalo čudnim putnicima, sletio je na Zemlju. Riječ je o ruskoj letjelici proizvedenoj u svemirskom kompleksu “Progress” smještenom u gradu Samara. Namjena kompleksa su fundamentalna istraživanja s području biologije bića u svemiru. Inače, cilj svemirske medicine je prevencija i liječenje degenerativnih promjena u organizmu tijekom boravka u svemiru. Dvije trećine astronauta nakon napuštanja Zemljinog gravitacijskoga polja ima simptome svemirske bolesti. O kakvoj je bolesti riječ više ćemo govoriti u jednom od narednih članaka. Eksperimenti slanja životinja u svemir su izvođeni i prije. Istraživanja te vrste su omogućila slanje ljudskih posada u svemir. Juri Gagarin je 1961. godine postao prvi čovjek u svemiru. Njegovom letu je prethodio eksperiment sa psom Lajkom izveden 1957. godine. Osim s Lajkom, eksperimenti ove vrste izvedeni su i s majmunima. Prikupljeni podaci omogućili su misije sovjetske svemirske postaje Mir i Međunarodne svemirske postaje (ISS). Bion-M1 je lansiran 19. travnja 2013. godine s raketodroma Baikonur raketom Soyuz-2.1A. Masa broda iznosila je 6268 kg, a znanstveni instrumentarij težio je 358 kg. Letjelica je oko Zemlje orbitirala mjesec dana na prosječnoj visini od nepunih 600 km. Posadu su sačinjavala raznolika stvorenja poput: miševa, rakova, insekata, riba, te setova mikroorganizama podvrgnutih mnogobrojnim ispitivanjima kako bi se prikupili podaci neophodni za razumijevanje njihovog ponašanja u svemiru i utjecaja svemirskih uvjeta na njih. Zahvaljujući specijalnom padobranu letjelica Bion-M1 je sletjela u području Orenburga, udaljenom oko 1.200 kilometara jugoistočno od Moskve. U blizini mjesta slijetanja kapsule postavljena je poljski istraživački laboratorij. Valerij Abraškin, direktor ruskog Centra za istraživanje svemira, izjavio je da je cilj istraživanja ispitati mogućnost adaptacije tijela na duže letove u bestežinskom stanju. Znanstvenici se nadaju da će prikupljeni podaci iz letjelice Bion-M1 pomoći u utvrđivanju načina za slanje ljudske posade na Mars. Poslije uspješnih misija istraživanja Marsa: Observer, Surveyor, Pathfinder, Spirit, Opportunity i Curiosity sasvim je realno očekivati da će se uskoro letjelica s ljudskom posadom uputiti prema crvenom planetu. Kako bi to bilo moguće potrebno je savladati mnoge izazove koje sa sobom nosi let u trajanju od najmanje 3 godine.

Slađana Bem & Marino Tumpić

Zaboravite na činjenice, bar na neke od njih…Danas, danas si dopustite maštu…Negdje ste na Marsovom ekvatoru…Ljetni, topli vjetrovi poigravaju se sitnim pijeskom…Temperatura zraka ugodnih dvadesetak Celzijusa…Vodena masa presijava se u crvenksto-žućkastim nijansama nebeskog zlatila…Tek omanji valovi remete uljanu sliku Sunčevog odsjaja i rasipaju ju u tisuće kratkotrajnih bljeskova…Uokolo plaže izranjaju tek pokoja futuristička arhitektonska oličenja…Plaže koje nalikuju omanjim Zagorskim bregima, nježno oplakuju veliko Marsovo more…Tek pokoja velika plava izraslina iz marsa sa žutim mekanim listovima oko sebe okuplja mnoštvo…Vitka stvorenja zamamnih oblina uživaju u kratkom ljetu…UVA i UVB danas su dijelom oslabljeni radi sitne visoke naoblake i ne iznose više od 16 do 18…Poprilično nisko za ljetni dan na Marsu…Gradjevina na jugu kao da izranja iz mora i naslanja se na omanju uzvišicu…Jedna zgodna plava Marsijanka uživa u žućkastom moru crvene planete…A sada zamislite skupinu Marsijanki i Marsijanaca sa ljetnim zamamnim koktelima u rukama kako na slikovitom Marsijanskom jeziku razgovaraju o životu na Zemlji…Još se uvijek niste predbilježili za let na Mars?

Vjerovanje da je voda izvor života koji daje snagu i besmrtnost nalazimo gotovo svuda. Iz takvog uvjerenja nastali su bogati obredi i simbolika. Neki od tih obreda su i ratarski običaji prizivanja kiše. Kiša se smatra simbolom nebeskog utjecaja na Zemlju i predstavlja sam čin oplodnje. Predanja te vrste su široko rasprostranjena na svim kontinentima. U meteorološkom smislu oborinski elementi poput kišnih kapi, kristala i pahuljica produkt su složenih fizikalnih procesa. Sunčeva toplina uzrokuje isparavanje vode s površine zemlje, koja se zatim u vidu vodene pare diže visoko u zrak. Za razliku od ljetnog zraka koji je puno topliji, zimski zrak je hladniji i zasićenost vlagom postaje mnogo brža. Vodena para dovodi do stvaranja oblaka čije kapljice se na putu u visinu sudaraju i ujedinjuju s drugim kapljicama. Niske temperature u atmosferi, minus 20 stupnjeva Celzijusovih i niže, uvjetovat će smrzavanje kapljica vodene pare. Smrznute kapljice će nastaviti rasti skupljajući i dalje u svome letu druge kapljice iz oblaka. Temperatura viša od nula stupnjeva Celzijusovih otopit će kristale koji će zatim u obliku kiše pasti na tlo. Da ovo “Božje davanje” ne uživa samo Majka Zemlja pokazalo je i novo otkriće da sa Saturnovih prstena pada kiša koja natapa planet. Prethodna istraživanja upućivala su na to da su Zemlja i Titan jedini svjetovi u Sunčevom sustavu gdje kiši, iako je na Titanu ta kiša metan, a ne voda i pada jednom u tisuću godina. “Mogu proći stoljeća između pljuskova, ali kada se oni dese, oni deponiraju nekoliko desetaka centimetara ili čak metara kiše”, kazao je u ožujku 2012. godine za BBC dr. Ralph Lorenz iz John Hopkins laboratorija za primijenjenu fiziku (JHUAPL) u Marylandu. Izračun se temeljio na nalazima letjelice Cassini i sonde Huygens koja je prošla kroz Titanovu gustu atmosferu. Međutim, najnovija istraživanja su pokazala da sa Saturnovih prstena pada kiša koja natapa planet. Vijest o tome preplavila je internetske portale. Analizom podataka iz opservatorija na Havajima, astronomi Sveučilišta Leicester otkrili su da nabijene čestice vode padaju sa Saturnovih prstena po velikim površinama planeta, utječući na sastav i temperaturu velikih dijelova gornjeg dijela atmosfere. James O’Donoghue, vodeći autor studije, navodi da je Saturn prvi planet koji pokazuje interakciju između atmosfere i prstena. Prema njegovim riječima, glavni efekt kiše iz prstena je taj da ona “gasi” ionosferu, smanjujući gustoću elektrona. To je astronomima dalo odgovor na pitanje zašto su godinama na pojedinim mjestima na Saturnu bilježili neuobičajeno nisku gustoću elektrona. Studija objašnjava da magnetsko polje Saturna privlači vodene čestice prema planetu i tako proizvodi efekt kiše. Bila ona “Božje davanje” ili posljedica složenih fizikalnih procesa, izgleda da se kiša, osim na Zemlji, u Sunčevom sustavu može sresti još jedino na Saturnu.

Slađana Bem, preuzeto sa Zvjezdarnice (www.zvjezdarnica.com) uz dozvolu autorice i urednika.

NASAin Mars Icebreaker Life Mission prijedlog je misije koja bi krajem ovog ili početkom narednog desetljeća na osnovi isprobanih tehnologija krenula u potragu za biokemijskim tragovima života na Marsu, točnije ispod njegova ledenog pokrivača. U osnovi radi se o Marsovom landeru temeljenom na iskušanom modelu Mars Phoenix Landera opremljenog bušilicom i biokemijskim senzorima koji bi tražili znakove prošlog ili sadašnjeg života na Marsu. Tehnološki gledano misija je u cijelosti ostvariva „danas“, a najveću poteškoću ove misije Christopher McKay iz NASAina Ames Research Centera vidi u političkom odnosno financijskom području. Odobri li se proračun za ovu misiju koji se cijeni na „svega“ nekoliko stotina milijuna USD letjelica bi na put krenula 2018. Godinu dana kasnije sletjela bi negdje na područje Marsova polarnog kruga, možda nedaleko mjesta slijetanja spomenutog Mars Phoenix Landera te vršila istraživanja tijekom Marsova ljetnog razdoblja, što bi značilo kako je radni vijek misije svega šest do maksimalno dvanaest mjeseci. Kao glavni instrument potrage za životom na Marsu bila bi specijalna bušilica sposobna da prodre najmanje meter duboko u led te da svakih nekoliko cm vadi uzorke i ispituje ih u laboratoriju. Cijeni se kako bi pomenuto vremensko razdoblje bilo dovoljno za realizaciju planiranih eksperimenata.

Upravo smo pisali o očekivanom kraju Nasinog teleskopa „Kepler“. Prošlog meseca se ugasio još jedan: ESAin  „Herschel“, mlađi samo dva meseca od „Keplera“, lansiran takođe 2009. godine. Oba se još uvek nalaze na 1,5 miliona km od Zemlje. Trenutno se evropski kosmički naučni program, nazvan „Horizon 2000“, oslanja na četiri noge. To su: robotska misija „Rosetta“ koja će dogodine da prouči jednu kometu, zatim „Gaia“, svemirska optička opservatorija koja će tek biti lansirana u oktobru, infracrvena opservatorija „Planck“ i njena bliznakinja po konstrukciji, opservatorija „Herschel“. U realizaciji sve četiri misije značajnu stručnu, logističku i finansijsku pomoć pruža NASA. Danas bih rekao nešto o poslednjem pomenutom teleskopu, „Herschelu“, nazvanom po ser Williamu Herschelu, astronomu–amateru koji je otkrio planetu Uran i infracrveni spektar, i njegovoj sestri i saradnici, Carolini. Povod je vest da je 29. aprila u 14:49 Evropska agencija okončala misiju kosmičkog teleskopa „Herschel“ jer je ovaj potrošio rezerve tečnog helijuma korišćenog za hlađeje instrumenata do blizu apsolutne nule. Misija je došla do svog kraja, tehnički označenog kao EoHe (End of Helium). Preko 2.300 litara tečnog helijuma, koji u vakuumu ključa na temperaturi od oko 1,4 K (-272° C), bilo je odgovorno za hlađenje instrumenata HIFI (Heterodyne Instrument for the Far Infrared), PACS (Photodetecting Array Camera and Spectrometer) i SPIRE (Spectral and Photometric Imaging Receiver) još od lansiranja teleskopa u maju 2009. godine. Bez helijuma, temperatura u „Herschelu” neumoljivo je rasla i učinila ga slepim za daleke infracrvene talasne dužine. To bi bilo isto kao kada bi mi pokušavali da snimimo kamerom blic nekog drugog aparata. Opservatorija „Herschel“, teška 3.402 kg, bila je prva kosmička opservatorija za koju je odlučeno da će iz kosmosa proučavati fascinirajući zonu spektra: daleki infracrveni (55-672 µm) i submilimetarski region. Da bi uspela u tom zadatku, instrumenti su morali da budu hlađeni na blizu 0 K. Nakon skoro četiri godine rada, „Herschel“ je sakupio dovoljno podataka kojima će astronomi da se bave decenijama. Smešten u Lagranžovu tačku L2 udaljenu 1.500.000 km od Zemlje, osnatrao je nebo primarnim ogledalom prečnika 3,5 metara (iako je imao ogledalo veće od Hbla – 2,4 metra – njegova rezolucija je bila mnogo manja jer je bilo predviđeno za infracrveno zračenje). Samo ogledalo proizvela je i ispolirala firma „Opteon Ltd.” na finskoj Tuorla Opservatoriji. Inače, „Herschel” je rođen 1993. godine u okviru Esinog programa „Horizon 2000”, ali pod tadašnjim imenom FIRST (Far Infrared and Sub-millimeter Telescope). U početku je trebalo da ima ogledalo prečnika 4 metra i veoma ekscentričnu orbitu, ali te karakteristije su vremenom izmenjene. Od idejnog predloga pa do lansiranja proteklo je čitavih 27 godina. „Herschel“ nam je prikazao „hladni“ univerzum, odnosno one oblasti koje imaju temperaturu od oko 50 K. Zahvaljujući njegovoj sposobnosti da „vidi“ kroz međuzvezdanu prašinu, otkrio nam je detalje regiona u Mlečnom putu i drugim galaksijama gde traju procesi obrazovanja zvezda. Otkrio nam je diskove materijala oko mladih zvezda i gigantski udarni talas nastao kretanjem zvezde Betelgeuse kroz međuzvezdani medijum. Proučio je mala tela Sunčevog sistema i merio količinu tamne materije u kosmosu. Zahvaljujući „Herschelu“, kosmos je danas malo manje taman nego pre njega. Sa okončanjem njegove misije možemo slobodno reći da će Esin teleskop biti upamćen po velikom uspehu Evropske kosmičke agencije. Umesto oproštajnog pisma – Veliko “Zbogom i Hvala Herschele“!

Draško Dragović, preuzeto sa „Astronomski magazin“ uz dozvolu autora i urednika.