astronautika.com

Danas, 06.veljače, u organizaciji „Društva Naša djeca“ u Puli je održan 19. Dječji karneval sa preko 1500 najmlađih, maskiranih (maškaranih) nada naše budućnosti predškolskog i školskog uzrasta. Pored prekrasnih tematskih maškaranih skupina bilo je i onih svemirske tematike. Planete Sunčeva sustava glumilo je pedesetak „planeta i planetica“ Dječjeg vrtića Pingvin, svemir je oponašalo dvadeset i petero mališana OŠ Kaštenjer a nas je posebno impresionirala skupina dvadeset i dvoje mališana Dječjeg vrtića Cvrčak. Zahvaljujući njima Pulom je prodefilirao „prvi pulski odred astronauta“. Specijalne kacige, aluminijske cipele, bijela odijela, sustavi za održanje života na leđima, raznoliki uređaji na skafanderima i u rukama mališana, američko-ruske oznake pripadnosti i znatiželjne okice ispod vizira prava su slika i prilika budućnosti kojoj moramo težiti. Uostalom, kada djeca prvog pulskog odreda astronauta stasaju i postanu odrasli ljudi svi će biti upućeni tehnologijama budućnosti koje danas ne postoje. Bar neki od njih raditi će na poslovima direktno vezanim uz svemirske tehnologije a možda netko od njih postane i pravi Istarski astronaut. Glavna predstava svih sudionika imala je svoj krešendo na pozornici Arene a sam Karneval je održan pod pokroviteljstvom Grada Pule i Arheološkog muzeja Istra. U isto vrijeme ali desetak tisuća kilometara zapadnije, na Floridi, skupina odrasle djece SpaceX-a sa istim žarom u očima poput naših mališana vršila je posljednje pripreme za lansiranje najjače rakete danas na planeti. Djeca su naše najvrjednije bogatstvo i najjači ulog u budućnost!

Dan je nakon jučerašnjeg naglog snižavanja temperature, olujne bure i snježnih oborina na poluotoku osvanuo sunčan. Možda je to najbolje vrijeme za objavu rezultata dvaju studija koje obje pokazuju kako se i u 2017. nastavio trend globalnog površinskog zagrijavanja planeta. Njih su objavile američka svemirska agencija NASA i tamošnja nacionalna agencija za oceane i atmosferu NOAA. Njihovi se rezultati zbog različite metodologije te vrste i načina korištenja podataka neznatno razlikuju ali obje nepobitno dokazuju kako su prosječne površinske temperature na Zemlji tijekom 2017. za 0,90°C bile više od prosjeka koji je bilježen u razdoblju 1959.-1980. Gavin Schmidt direktor NASAina Godardova instituta koji je objavio jedno od ovih studija kaže kako usprkos nižim prosječnim temperaturama u pojedinim regijama svijeta na globalnoj razini bilježi trend porasta površinske temperature planeta. Globalna površinska temperatura prosječno je za 1°C viša nego što je to bila krajem XIX stoljeća, kaže Schmidt. Čini se kako na taj nepovoljni trend najviše utječe sve veće onečišćenje atmosfere ugljik-dioksidom i drugim „lošim“ plinovima a za što je krivac čovjek. Globalno zatopljenje najviše se osjeća na prostoru oko Zemljinih polova, više na Arktiku. Klimatolozi nemaju jedinstven stav oko mehanizma uzroka i posljedica globalnog zatopljivanja te se u javnosti često čuju potpuno oprečna mišljenja. Znamo kako bi po statističko-geoklimatskim modelima naš planet već trebao biti u malom ledenom dobu. Da li čovjek svojim uplivom na razinu CO2 u atmosferi nesvjesno „štiti“ cijeli danas postojeći ekosustav od „smrzavanja“ ili se krećemo prema neviđenim nepovoljnim klimatskim promjenama ukoliko se temperatura podigne za još stupanj ili stupanj i pol ostaje da se vidi. Problem je što se stvari ne odigravaju istovremeno već sa kronološkom zadrškom. Pa tako danas „uživamo“ u onome što smo u atmosferu izbacivali prije par desetaka godina! Zasad, uživajmo u sunčanom danu na poluotoku. U unutrašnjosti Istre još uvijek ima snijega te je možda prava prigoda za posjet prijateljima i sanjkanje ili bar grudanje. Lokalno gledano, zatopljenje nam tek predstoji. Sunce je svakog dana sve duže na nebu i sve višlje iznad horizonta. Do ljetnih vrućina dijeli nas još svega stotinjak rotacija Zemlje oko svoje osi.

Scott Tilley astronom amater i radio amater iz Kanade pronašao otpisanu NASAinu letjelicu vrijednu stotine milijuna USD. NASAina letjelica IMAGE lansirana je 25.03.2000. u visoku eliptičnu orbitu oko Zemlje (1.000×46.000km) s ciljem dvogodišnjeg istraživanja Zemljine magnetosfere, aurore, populacije i razvoja plazme. Misija je produžena i nakon 2002. te je letjelica normalno radila svoj posao sve do iznenadnog izostanka komunikacije 18.12.2005. Nekoliko narednih pokušaja (2006. i 2007.) uspostavljanja kontakta s njom nisu urodili plodom te je krajem 2007. misija proglašena završenom a letjelica izgubljenom. Ili je bar tako bilo do 20.01.2018. kada je kanadski astronom-amater i radio-amater Scott Tilley (VE7TIL) objavio kako je zaprimio radio signale sa davno otpisane letjelice. U potragu su se ubrzo uključili (24.01.2018.) NASA-ini radioteleskopi Goddardova centra za svemirske letove u Greenbeltu, država Maryland te radioteleskopi sustava Deep Space Network i potvrdili kako zaprimljeni signali odgovaraju radio potpisu s IMAGE. Krajem siječnja (30.01.2018.) zaprimljena osnovna telemetrija nepobitno je to i dokazala. Čini se kako je letjelica u dobroj kondiciji (!?) te ima smisla uložiti napore kako bi se nanovo aktivirala. To ipak neće ići tako brzo i to zbog jednog naizgled trivijalnog tehničkog razloga. Programska podrška i tehnika koja se koristila pri planiranju i izradi letjelice IMAGE danas više ne postoji, a kontrolni centar misije davno je rasformiran. Inženjerima sada predstoji zanimljivo kopanje po „muzejskim“ operativnim sustavima, egzotičnim disketama (Sjećate li se toga? Floppy diskovi na koje se moglo upisati do 1.44Mb podataka!) ne bi li se pronašli nekadašnji programski kodovi a zatim napravili odgovarajući A/D/A konverteri (obrnuti inženjering) kako bi se današnjom tehnikom moglo upravljati i komunicirati tehnikom iz prošlog tisućljeća. Ukoliko sve prođe po planu NASA će u dogledno vrijeme, prema procjenama sredinom ili krajem veljače, pokušati ponovo uključiti znanstveni set instrumenata na letjelici i započeti „novu-staru“ misiju. Ovo nije prvi puta da se neka letjelica u jednom trenutku „ugasila“ a godinama kasnije ponovo aktivirala. U svakom slučaju ovaj primjer pokazuje kako astronom amater može itekako pridonijeti znanstvenoj zajednici.

Osim velikih raketa i svemirskih brodova te suborbitalnih letjelica i svemirskog turizma novih svemirskih igrača XXI stoljeća na scenu dolaze i igrači druge vrste. Manje, jednostavnije, jeftinije, operativnije rakete čije se tržište cijeni na tisuće i tisuće letjelica koje će u narednom desetljeću biti lansirane u svemir. Glavni su predstavnici te druge vrste rakete Electron (Rocket Lab), Vector (Vector Space Systems) i Neptune (InterOrbital Systems). Sve ove rakete izrađene su u malim tvrtkama, njihovi elementi ispitani uključivo i testna lansiranja. Rocket Lab u ovom trenutku prednjači ali utakmica je tek počela. Njihova je raketa Electron prvi puta poletjela u svemir 25.svibnja prošle godine. Lansiranje i let protekli su uspješno ali je radi problema sa zemaljskom opremom i izostanku komunikacije u trenucima bez radio pokrivenosti došlo do samouništenja rakete. Rocket Lab je iz toga izvukao pouke i naučio poprilično stvari. Danas se mogu pohvaliti kako je Electron 21. siječnja ove godine u cijelosti položio test. Dakle već u drugom pokušaju raketa je odradila sve što se od nje očekivalo i postavila tri male letjelice u Zemljinu orbitu. Nestvarno predobar rezultat a naročito ako znamo kako je raketni motor izrađen na 3D printeru od kompozitnih materijala! Rocket Lab američka je tvrtka sa raketodromom na Novom Zelandu. Lansirni kompleks 1 smješten je na obali Novozelandskog Sjeverng otoka. Electron raketa u visinu mjeri 17m, promjera cijelom dužinom 1.2m Sastoji se od dva raketna stupnja, prvi čini devet motora samostalno razvijenih 3D printanih raketnih motora Rutherford, a u drugom stupnju nalazi se jedan takav motor. Time je cijela infrastruktura oko rakete pojednostavljena. Kasnije varijante rakete imati će i specijalni treći stupanj. Startna masa ove rakete iznosi 10.500kg a u nisku Zemljinu orbitu sposobna je ponijeti teret mase 150-225kg, sasvim dovoljno za manje letjelice i cijelu plejadu pikosatelita. Izgleda nestvarno, ali kada se lansiranja uhodaju planira se i do pedeset polijetanja godišnje! Slijedeće lansiranje planirano je za ožujak a tu je negdje pozicionirano i naredno lansiranje (rezervna opcija za GLXP team Moon Express) prema Mjesecu! Kada sam svojevremeno pisao o lansiranju prvog Falcona Muskova SpaceX-a „lomio sam se“ kako napisati tekst, kako ga nasloviti da javnost shvati što se tada desilo. Istu „borbu sam sa sobom“ imam i sada. Ovo, ovo je prava revolucija u svemirskom dobu kakvo smo priželjkivali a sada je ono naša realnost

Sutra (31.01.2018.) očekuje nas pravi nebeski gem, set i meč. Zadnji puta se ovako nešto dogodilo 1982. godine. Pun Mjesec nastupa jednom svakog kalendarskog mjeseca, s izuzetkom veljače u kojoj se ponekad dogodi da izostane, što proizilazi iz razlike trajanja lunarnog i kalendarskog mjeseca. Svake dvije godine i devet mjeseci se u nekom mjesecu mogu dogoditi i dva puna Mjeseca. Početkom siječnja već smo imali pun Mjesec a k tome i u perihelu (kada je najbliže Zemlji). Mediji su takav puni Mjesec prozvali superMjesec. Sutra, srijeda 31. siječnja, imamo i drugi pun Mjesec u siječnju koji se također događa u perihelu i spada u „kategoriju“ superMjeseca. Drugi puni Mjesec u istom kalendarskom mjesecu naziva se još i plavi Mjesec, Vučji Mjesec… Kao da sve to nije dovoljno za zadnji dan siječnja na sceni je i potpuna pomrčina Mjeseca u vremenu od 11:51 do 17:08 po našem vremenu (GMT+1). Mjesec se za nas u to vrijeme nalazi ispod horizonta te pomrčina, nažalost, nije vidljiva iz naših krajeva. Tek zadnje trenutke pomračenja našeg prirodnog satelita Zemljinom polusjenkom moći će na kraju događanja vidjeti oni koji se nalaze sjevero-istočno od linije Slunj-Knin-Split. U ovom nebeskom događanju u potpunosti će uživati stanovnici Grenladna, sjeverne Amerike, Azije, Australije i otočja Tihog oceana. Slijedeća pomrčina Mjeseca iz naših će krajeva biti vidljiva u noći sa 27. na 28. srpnja i to kao potpuna.