Author Archive

Sudnji dan za Cassini

Friday, September 15th, 2017, Posted in Astronautika |

Dvadeset godina od lansiranja (1997.) NASAina robotička letjelica Cassini marljivo je istraživala planet Saturn i njegove mnogobrojne prirodne mjesece. Danas, 15.rujna i posljednji elektron života prestao je kolati njezinim strujnim krugovima. Prema originalnom planu, još iz početka devedesetih godina prošlog stoljeća ,letjelica je na kraju svog životnog vijeka (čitaj; zbog potrošenog goriva) usmjerena u Saturnovu atmosferu i tamo je dezintegrirana poput malog asteroida prilikom udara u atmosferu planeta. Misija najveće NASAine letjelice za istraživanje planeta uspješno je okončana. Treba istaknuti kako je Cassini još godinama mogla i bez povremene uporabe raketnih potisnika orbitirati oko Saturna i njegovih mjeseci no sa potpuno praznim rezervoarima uskoro bi njezin let postao nekontroliran. Potencijalno, u budućnosti moglo se dogoditi da letjelica završi na nekom od Saturnovih mjeseci i tako kontaminira lokalnu sredinu mikroorganizmima sa Zemlje (ukoliko su neki od njih preživjeli sterilizaciju sonde i dvadeset godina leta u svemiru) a što astrobiolozi pod svaku cijenu žele izbjeći. Trinaest punih godina Cassini je istraživala Saturn. Do njegova najvećeg mjeseca Titana uspješno je dopremila i sondu Huygens, Europske svemirske agencije. Posljednji trenuci letjelice izgledali su otprilike ovako; najprije se gasi par instrumenta koji više nisu od važnosti, zatim se gasi kamera. Za obradu i prijenos fotografija jednostavno više nema vremena. Raketni motori pri ulasku u gornje slojeve Saturnove atmosfere započinju sa korekcijom putanje i stabilizacijom sonde na 10% snage. Letjelica juri u susret atmosferi brzinom preko 120.000km/h, kako bi podaci prikupljeni sa preostalih osam instrumenata bili točno odaslani ka Zemlji njezina antena mora biti točno usmjerena prema rodnoj planeti. Tijekom narednih nekoliko minuta motori pojačavaju rad na 20% pa na 40%.. Atmosfersko trenje i pritisak na sondu rapidno raste.. Uskoro motori rade na maksimalnom mogućem potisku no više ne uspijevaju održati let pod kontrolom. Radio signal se gubi. Letjelica započinje nekontrolirano tumbanje iako motori i dalje „vrište“ na maksimalnoj snazi i (bezuspješno) pokušavaju stabilizirati let. Nikada nećemo saznati kada je nastupio trenutak početka dezintegracije same letjelice. Nešto kasnije, Cassini je pretvorena u „plin i prašinu“ koja će se vjetrovima razvući po Saturnu. Kraj je to fantastične misije i vrlo emotivan trenutak za znanstvenike i inženjere od kojih su neki i punih trideset godina angažirani na ovom projektu. Četiri milijarde dolara utrošeno je na nj. Saznanja o Saturnovom svijetu danas temeljimo upravo na ovoj letjelici. Upitamo li se koje je „naj-naj“ otkriće Cassini-ja ne bismo pogriješili ako u prvi plan istaknemo kako su zahvaljujući ovoj letjelici dva prirodna Saturnova mjeseca (Titan i Enceladus) shvaćena možda i kao najinteresantnija nebeska tijela u Sunčevom sustavu koja vrijedi podrobno istražiti u nekim budućim misijama. Posljednji signal sa letjelice Cassini zaprimljen je u 13:55 po našem vremenu. Bezmalo svi veliki zemaljski i svemirski teleskopi u to su vrijeme bili usmjereni ka Saturnu ni bi li uspjeli zamijetili umjetno stvoren „Zemaljski meteor“ u njegovoj atmosferi. Obrada i evaluacija podataka koje je prikupila ova letjelica potrajati će još puno godina. Hvala ti na svemu Cassini!

Kiše padaju i na drugim planetima, zar ne?!

Tuesday, September 12th, 2017, Posted in Astronautika |

Nakon nesnosnih ljetnih vrućina doslovce su nas zapljusnule kiše a već pomalo i dojadile. Jedna od narodnih poslovica kaže kako je „svakog gosta tri dana dosta“ pa makar to bila ljubavnica (ili ljubavnik), vrućina, hladnoća ili pak kiša. Naši krajevi često se susreću sa suhim i mokrim razdobljima, ništa čudno, ništa neuobičajno. Jednostavno to je tako, baš kao što ima područja koje obiluju kišnim razdobljima i onih na kojima je kiša prava rijetkost. Kako to izgleda na drugim planetima Sunčeva sustava? Primjerice imaginarni stanovnici Merkura zasigurno bi bili presretni da im kiša padne svakih desetak-dvadesetak godina kao kod nas u pojedinim pustinjskim predjelima. No tamo nema ni oblaka ni kiše. Već na Veneri je stvar drugačija. Kiše ima u izobilju, baš kao i oblaka od kojih se sa površine zvjezdano nebo nikada ne vidi. No rijetko da koja kap kiše dođe do tla. Kiše se nastaju i prestaju još u atmosferi. I da, tamošnje kiše, gledano iz naše perspektive, nisu nimalo ugodne. Možda bi najbolji laički opis Venerinih kiša bio otprilike ovakav; sumporna kiselina raspršena u kapima! Podalje od Sunca i Zemlje, rijetka Marsovska atmosfera omogućava stvaranje oblaka a na pojedinim dijelovima, posebice oko polova, čini se da dolazi do pojave kiše pa i snjega. O tome ima kontradiktornih razmišljanja i zaključaka pojedinih znanstvenika a za biti sigurni što se točno događa morati ćemo pričekati da tamo neki od robota ili astronauta to snimi ili osjeti na vlastitom metalu ili odijelu. Plinoviti divovi poput Jupitera i Saturna ili pak Urana i Neptuna također po svoj prilici poznaju „iskustvo kiše“. Čini se kako tamo zapravo pada dijamantna kiša! „Tamošnji rudari“ ne bi trebali kopati ispod površine (za koju i neznamo točno kakva je) već samo čekati padaline. Oko dvije tisuće tona dijamanata godišnje „padne“ primjerice na Saturnu a većina takvih kišnih kapi promjera je oko 10mm. Na najvećem prirodnom satelitu Sunčeva sustava, Saturnovom Titanu, pada kiša metana s druge strane na našem Mjesecu nema kiše ni oblaka a „s neba“ padaju samo meteori. Na svjetovima drugih sunaca padaju još čudnije kiše. „Staklena kiša“ po svemu sudeći je moguća na HD189733b a možda je još zanimljivija „bakrena kiša“ na OGLE-TR-56b. No što je to zapravo kiša i kako nastaje (na Zemlji)? Pravo je vrijeme za razgovor o tome sa mladim generacijama koje su upravo krenule u novu školsku godinu (sa ili bez kabanica/kišobranima). Sigurno se još iz škole sjećate tog gradiva, zar ne?

Kapitulacija u isčekivanju polarne svjetlosti

Saturday, September 9th, 2017, Posted in Astronautika |

Nakon napetog isčekivanja tijekom noći sa petka na subotu (08./09. rujna) astronomi iz naših krajeva morali su potpisati “kapitulaciju” u slučaju pojave polarne svjetlosti. Izuzetno snažna aktivnost na Suncu ka Zemlji je odaslala CME kakav nije zabilježen u proteklih desetak godina. U takvim slučajevima pri interakciji sa Zemljinim magnetskim poljem dolazi (i) do pojave polarne svjetlosti vidljive sa naših geografskih širina. Nažalost nakon ponoći Kp indeks je pao na vrijednost 6 a jaka Mjesečina izbrisala je sa noćnog fona moguću tanašnu kopernu polarne svjetlosti. Šansa da i ovog puta vidimo polarnu svjetlost otišla je u nepovrat. Do slijedeće prigode..

Dolazi velika Sunčeva oluja

Thursday, September 7th, 2017, Posted in Astronautika |

Jučer (06.rujna)  u 14:02 po našem vremenu na Sunčevoj aktivnoj regiji AR2673 došlo je do velike eksplozije. Sunčeva flara klase X9.3 stiće će do Zemlje tijekom petka, 08. rujna. Radi se o eksploziji kakva nije zabilježena već više od deset godina na Suncu. Geomagnetska oluja prouzročiti će znatno povećanu razinu X i UV zračenja a glavni udar osjetiti će se na radiokomunikacijama (posebice na području kratkih radio-valova) Europe, Afrike i Atlanskog oceana. Radi se o događanjima na našoj zvijezdi koja su normalna u njenom životu ali i potencijalno opasna za nas na Zemlji. Opasnosti za biljni i životinjski svijet nema, za tako nešto izbačaj koronarne mase (CME) trebao bi biti znatno jači i usmjeren točno prema nama. Od 1976. sustavno se provode mjerenja jakosti izbačaja koronarne mase a aktualna je četrnaesta po redu jakosti. Njezina je snaga usporediva sa eksplozijom koja se dogodila 1990. a nešto je manjeg intenziteta od događaja iz 2003. kada smo i iz Istre imali priliku vidjeti markantnu polarnu svjetlost kao rezultantu obrane Zemljina magnetskog polja od „napada iz svemira.“

Varljivo Sunce

Sunday, September 3rd, 2017, Posted in Astronautika |

Približavamo se početku jeseni što najbolje uočavamo skraćivanjem danjeg razdoblja i varljivim vremenskim (ne)prilikama. Ljeto je još uvijek sa nama, no povremeno se događaju i mikro-ekstremi kada se na kraće kronološko razdoblje vremenski uvjeti uvelike razlikuju od očekivanih. Ovih je dana i na našem Suncu slična situacija. Iako se ono kreće prema razdoblju minimalne aktivnosti (što se manifestira gotovo potpunom odsutnošću Sunčevih pjega) na površini Sunca (fotosfera) uočavamo nekoliko velikih pjega. Posebice je upečatljiva grupa pjega AR2674 koja se proteže u dužini od preko 140.000km. To znači da bi od jednog do drugog kraja ove grupe pjega mogli poslagati dvanaest do trinaest planeta veličine naše Zemlje. Ovako velika grupa pjega vidljiva je čak i golim okom korištenjem zaštitnog filtra! Kako će AR2647 još nekoliko dana biti na nama vidljivoj strani Sunca to je ovu grupu pjega moguće ugledati tik pred zalazak Sunca kao malenu crnu točkicu na njegovom disku. U Sunce nasmijemo gledati bez specijalnih astronomskih zaštitnih filtara zbog opasnosti od oštećenja ili gubitka vida. Ipak, ukoliko u posljednjim sekundama prije zalaska Sunca pogledate prema njemu (što nipošto ne preporučamo niti odobravamo) te ugledate crnu točkicu znajte kako ste ugledali ovu monstruozno veliku grupaciju pjega.